Za bogate igra, za uboge – nada
(Фото Лука Вулетић)
Ta priča je toliko neverovatna, da bi mogla biti i istinita. Po njoj, u nekom kazinu u nemačkom gradu Visbadenu, do 2014. godine nalazila se tabla na kojoj je pisalo: „Ovoj kockarnici F. M. Dostojevski ostao je dužan...”, sa iznosom koji je, navodno, odgovarao sumi od 240.000 evra. Tvrdnja nije bila potkrepljena priznanicom ili potpisanom menicom.
Da li je vlasnik želeo da se reklamira ugledom gostiju ili da slavnog ruskog i svetskog pisca izvrgne ruglu, ne zna se, ali tada je na teren istrčao Roman Abramovič, nekada gubernator Čukutske oblasti i jedan od prvih ruskih milijardera, vlasnik britanskog fudbalskog kluba „Čelzi” i isplatio dug Fjodora Mihajloviča do poslednjeg centa. Svoj čin je propratio rečima: „Dostojevski nikom ništa nije dužan. Naprotiv. Skinite tu sramnu tablu!”
Grad ruleta
U prilog uverenju da je ova priča istinita je i kratak roman „Kockar” napisan u Baden-Badenu, čiju je radnju slavni pisac smestio u izmaštani gradić Ruletenburg (Grad ruleta). Ali, nije svako Dostojevski, niti mu nad čašću, makar i sa zadrškom, bdije Roman Abramovič. Ne u Srbiji.
Međutim, dok narkomani i alkoholičari znaju da njihova zavisnost vodi u ništavilo, kockar na kraju puta vidi nadu. Najčešće nadu da će, s još jednom partijom, obrtanjem točka ruleta ili opkladom, sve vratiti u prvobitno stanje. I zbog toga su kockari najteži pacijenti, pa bi u terapiju svakako trebalo uvesti i obavezno čitanje romana „Kockar” Dostojevskog. Ne može da škodi.
Tek kada je stara beogradska kafana „Zora” u Makedonskoj ulici, posle višegodišnjeg preuređivanja, ponovo otvorila svoje dveri, ali kao kockarnica, svakom je postalo jasno da je đavo konačno došao po svoje. Zazvonio je alarm da nas upozori da će se novo doba odraziti ne samo na pojedinačne novčanike, već i na kolektivnu svest.
Jer, ono što je koliko juče bilo zabranjeno, čak i strogo kažnjivo, ako se obavlja „u vidu zanata”, ušlo je na velika vrata u našu svakodnevicu. Tačno je da je led probijen mnogo pre toga s kazinima otvorenim u hotelima „Metropol”, „Mažestik” i „Slavija”, ali se u njih, bar zvanično, moglo ući samo sa stranim pasošem.
Trebalo je da prođe nekoliko godina da se u taj unosan posao uključe i domaći „dobročinitelji”, oni koji su vrlo dobro znali da je kocka bogatima samo igra, dok je za uboge najčešće jedina nada. A poslovni duh je nalagao da se okrenu ovim drugim, jer bilo ih je više.
Počelo je skromno, s nimalo bezazlenim „zlot mašinama” i aparatima za videopoker koji su osvitali u kafićima. Kafedžije su ih lakomo primale „pod kiriju”, a najčešće za mizernu nadoknadu, računajući da će tom „novom ponudom” povećati promet radnje. Ali, otkrili su da klijenti više novca ostavljaju aparatu za kocku nego šanku, pa je i ortakluk „pukao”. Ili je neko od njih dočuo da se ti aparati unapred programiraju koliki će deo uloženog novca vratiti zajapurenim igračima, a koliko će progutati i sačuvati za gazdu. Džentlmenski sporazum je nalagao je da to bude u odnosu 60 prema 40 odsto u korist igrača, ali nedostatak kontrole doveo je do toga da su igrači mogli računati na pet do deset odsto „povraćaja”... i jedino ako ih potera luda sreća.
Aparati za kocku skrasili su se potom u specijalizovanim klubovima čednog naziva „igraonice”. I ta mimikrija je bila kratkog daha, jer su na scenu stupile – sportske kladionice.
Tek tada je nastala pomama, a zbog poznate činjenice da kod nas svaki drugi muškarac veruje da može da bude selektor fudbalske reprezentacije. Uz to, klađenje se ovde nikad nije doživljavalo kao kocka, tim pre što je opklada na sportske rezultate od učesnika zahtevala bar solidno poznavanje problematike. Ta iluzija još traje, pa kladionice niču kao kukurek posle kiše. Istina je da se određivanjem kvota (koeficijenata dobitka ako se pogode rezultati) čak i za najbezazlenije utakmice, ili za takozvane „ziherice”, bave neki od najvećih i basnoslovno plaćenih matematičara i programera. I ne u Srbiji, već na skrivenim lokacijama u inostranstvu. Zato će mnogi spasti na prosjački štap, i upropastiti ne samo sopstveni, nego i živote svojih potomaka.
Zbog ajnca u logor na Banjicu
Deda potpisnika ovih redova zaglavio je krajem 1942. godine u logoru na Banjici, a zamalo i pred streljačkim strojem, jer je usred hotela „Kasina” isprebijao dvojicu bugarskih podoficira uhvativši ih da kradu na ajncu. Spasilo ga je znanje nemačkog jezika, i poznanstvo sa izvesnim nemačkim oficirom koji je, takođe, bio stalni gost istog kockarskog kruga. Još ima živih svedoka koji mogu da potvrde da je narodna milicija nekada po kafanama hapsila i privodila bezazlene igrače preferansa ili tablaneta, čak i domina, ako bi posumnjala da se kockaju makar i u cigarete.