Diras u kostimu bola

15. 02. 2018. 22:00

Ме­ла­ни Ти­је­ри (Фо­то ви­ки­ме­и­ја/Жорж Би­јар)

Spe­ci­jal­no za Po­li­ti­ku
Pa­riz – Film Ema­nu­e­la Fin­ke­la „Bol“, adap­ta­ci­ja isto­i­me­nog ro­ma­na Mar­ge­rit Di­ras, iza­zvao je to­li­ko odu­še­vlje­nje u Fran­cu­skoj da su se de­se­ti­ne va­žnih me­di­ja, od pi­sa­nih do elek­tron­skih, ve­o­ma po­hval­no ogla­si­li. Film se pri­ka­zu­je u vi­še od tri sto­ti­ne sa­la u ce­loj ze­mlji, a kri­ti­ke su jed­no­gla­sne, što je ve­o­ma re­dak slu­čaj. Ta­ko­đe se ret­ko de­ša­va da evrop­ski fil­mo­vi kon­ku­ri­šu bo­ga­toj ame­rič­koj pro­duk­ci­ji, ali ovo­ga pu­ta fran­cu­sko-bel­gij­ski „Bol“ ih je nad­vi­sio. To se mo­že pro­tu­ma­či­ti či­nje­ni­com da se fran­cu­ska pu­bli­ka uže­le­la svo­je ve­li­ke knji­žev­ni­ce, ko­ja je osta­vi­la ta­kvo in­te­lek­tu­al­no na­sle­đe da će uvek bi­ti ak­tu­el­na i da će joj se uvek vra­ća­ti, kao i ti­me da se film po­ja­vio u naj­po­god­ni­jem tre­nut­ku. 

Re­di­telj Ema­nu­el Fin­kel je ma­e­stral­no adap­ti­rao tekst Di­ra­so­ve i na­pra­vio va­žan film o Fran­cu­skoj i nje­noj isto­ri­ji, fo­ku­si­ra­ju­ći se na Po­kret ot­po­ra i se­ća­nje.

„Bol“ Di­ra­so­ve je auto­bi­o­graf­ski ro­man u vi­du dnev­ni­ka ko­ji je vo­di­la za vre­me ra­ta i u ko­me je opi­sa­la hap­še­nje i de­por­ta­ci­ju svog mu­ža Ro­be­ra Al­te­ma, čla­na Po­kre­ta ot­po­ra, in­ter­ni­ra­nog u lo­gor. U tek­stu je urav­no­te­žen od­nos fik­ci­je i auto­bi­o­graf­skog. Taj deo iz ži­vo­ta slav­ne knji­žev­ni­ce ka­da ona če­ka po­vra­tak iz lo­go­ra ta­da­šnjeg mu­ža, po­kla­pa se sa sud­bi­nom že­na ko­je su osu­đe­ne na du­go i ne­iz­ve­sno če­ka­nje. U fil­mu je pri­ka­za­no vre­me uoči oslo­bo­đe­nja i na­kon nje­ga („rat ni­je pre­sta­jao da se za­vr­ša­va”), po­vra­tak u re­al­nost, ot­kri­će raz­me­ra ne­mač­kih zlo­či­na, po­vra­tak pre­ži­ve­lih ro­bi­ja­ša iz lo­go­ra… 

Dok je još Fran­cu­ska bi­la pod ne­mač­kom oku­pa­ci­jom (ju­na 1944. go­di­ne), Mar­ge­rit (tu­ma­či je Me­la­ni Ti­je­ri) očaj­na, oče­ku­je ve­sti od svog mu­ža. Ona je i lju­bav­ni­ca Ma­sko­la Di­o­ni­zi­sa (Ben­ža­men Bi­o­le), pri­ja­te­lja svog mu­ža. Mu­či je pi­ta­nje ka­ko da sa­zna ne­što o mu­žu. U tu svr­hu re­di­telj je ko­ri­stio i dru­gu nje­nu pri­ču o to­me ka­ko se su­pru­ga, da bi po­mo­gla svom mu­žu, pre­pu­sti­la sum­nji­vim su­sre­ti­ma s od­vrat­nim agen­tom Ge­sta­poa, ko­ga sjaj­no igra Be­noa Ma­ži­mel. On je za­lju­bljen u nju, vo­li nje­ne knji­ge, ona mi­sli da ga je pri­do­bi­la. Ali ka­da joj u jed­nom tre­nut­ku agent po­ka­zu­je fo­to­gra­fi­ju Fran­soa Mi­te­ra­na, ona se pra­vi da ga ne po­zna­je. Ta­da je shva­ti­la da se on njo­me slu­ži da iz­da osta­le čla­no­ve ot­po­ra, i uda­lju­je se od nje­ga i vra­ća iš­če­ki­va­nju. 

Glav­ni adut „Bo­la“ u film­skoj ver­zi­ji je glu­mi­ca Me­la­ni Ti­je­ri ko­ju je Fin­kel iza­brao da igra ve­li­ku da­mu fran­cu­ske knji­žev­no­sti, mla­du Di­ra­so­vu. Krup­ni pla­no­vi nje­nog li­ca su tu da po­sred­stvom nje­ga či­ta­mo, kao u knji­zi iz ko­je se la­ko pre­po­zna­ju mo­no­lo­zi, na­pi­sa­ni sa sna­gom i ne­mi­lo­srd­no­šću, ko­ji su lajt­mo­tiv fil­ma. Oni se ču­ju u off-u. Kri­ti­ka je is­ta­kla da glu­mi­ca ni­ma­lo ne po­ku­ša­va da imi­ti­ra mo­del, Di­ra­so­vu, da bi se pre­po­zna­la spi­sa­te­lji­ca, ne­go da ova­plo­ću­je že­nu ko­ja če­ka svo­ga mu­ža. To či­ni, oce­nju­je kri­ti­ka, sa ve­li­kom dram­skom sna­gom, spe­ci­fič­nim ki­ne­ma­to­graf­skim je­zi­kom, ostva­ru­ju­ći ta­ko pra­vo umet­nič­ko de­lo. 

Iako su bol i če­ka­nje osnov­na nit fil­ma, uz pri­ču ti­pič­no di­ra­sov­sku o ver­no­sti i iskre­noj pat­nji zbog lju­ba­vi, u fil­mu, kao i u knji­zi i u ži­vo­tu, ona vo­li dru­gog, Di­o­ni­zi­sa, sa ko­jim će po­sle ra­ta ima­ti i de­te. Raz­di­ru je sum­nje, ali i kri­vi­ca. Sa stra­hom za­mi­šlja po­vra­tak mu­ža, pu­ši ci­ga­re­tu za ci­ga­re­tom, stal­no na ivi­ci iz­me­đu ži­vo­ta i smr­ti, sni­ma­na u sta­nju ne­kog po­lu­sna, u ko­me po­ne­kad vi­di sa­mu se­be ka­ko ho­da i ner­vo­zno če­ka. To udva­ja­nje je po­seb­no va­žan i uspe­šan deo re­di­telj­skog pri­stu­pa, ko­ji pro­me­nu nje­nog ras­po­lo­že­nja pra­ti am­bi­jen­tal­nom sve­tlo­šću. Za­ni­mljiv je i de­talj sa sjaj­nim ko­sti­mi­ma kroz ko­je se pra­ti du­bi­na nje­nih ras­po­lo­že­nja, ali i sva­ki put pri­la­go­đe­nim sa­mim si­tu­a­ci­ja­ma. Kroz ceo film je ona bez šmin­ke, ali u mo­men­tu oslo­bo­đe­nja ima i cr­ve­nu blu­zu i cr­ve­ni kar­min na usna­ma.

Po­seb­no do­bar i va­žan deo fil­ma je­ste po­sled­nji su­sret u ka­fa­ni agen­ta i knji­žev­ni­ce, gde se vi­di ka­ko strah na­pu­šta jed­nu i pre­la­zi na dru­gu stra­nu. Ose­ća se ne­mač­ki po­raz, iako će upra­vo u tom tre­nut­ku još bi­ti ubi­ja­nja. Ta­da se po­ja­vlju­ju pr­vi za­ro­blje­ni­ci i bek­stvo Ne­ma­ca. Sa­mo spa­sa­va­nje An­tel­ma od­vi­ja se u stra­hu da ne bu­de ubi­jen, kao i da ne umre od sla­bo­sti, jer ga do­no­se kao kr­ho­ti­nu i že­na ne­ma sna­ge da ga vi­di ta­kvog. 

Fin­ke­lov film je fre­ska jed­nog bur­nog i ne­sreć­nog vre­me­na. Kroz ovo jed­no če­ka­nje ose­ća se i vi­di če­ka­nje to­li­kih že­na, od ko­jih ne­ke ni­su do­če­ka­le svo­je mu­že­ve ili de­cu. Jed­na od naj­bo­ljih epi­zo­da u fil­mu ve­za­na je za jed­nu maj­ku, Šu­la­mit Adar, ko­ja upor­no če­ka svo­ju kćer­ku, iako je do­bi­la vest da je umr­la u lo­go­ru. Fin­kel je umeo da pre­ne­se na ekran sna­gu i iskre­nost ka­rak­te­ri­stič­ne za de­lo Di­ra­so­ve, pa se mo­že go­vo­ri­ti o dva ni­voa fil­ma: pr­vi je ja­či­na ose­ća­nja, a dru­gi fan­ta­sti­čan knji­žev­ni duh Mar­ge­rit Di­ras. Ako su ne­ke sce­ne po­ne­kad du­gač­ke ili se po­na­vlja­ju, ako te­ška ose­ća­nja ko­ja pred­sta­vlja i ši­ri mo­gu du­bo­ko da nas uz­ne­mi­re, to zna­či da je re­di­telj upra­vo po­sti­gao cilj. Omo­gu­ćiv­ši da se svet vi­di po­sred­stvom po­gle­da i re­či ve­li­ke knji­žev­ni­ce, on je od „Bo­la“ na­pra­vio bli­sta­vu pri­zmu kroz ko­ju se gle­da svet u ru­še­vi­na­ma i po­ka­zao da se li­te­ra­tu­ra i film mo­gu sa­vr­še­no sla­ga­ti.

Osta­će mo­re, oke­a­ni i či­ta­nje

Na fran­cu­skoj te­le­vi­zi­ji, 1985. go­di­ne, Mar­ge­rit Di­ras je na pi­ta­nje ka­ko vi­di sto­le­će ko­je do­la­zi re­kla: „Mi­slim da će se čo­vek pot­pu­no uto­pi­ti u in­for­ma­ci­ja­ma. U stal­nim in­for­ma­ci­ja­ma o svom te­lu, te­le­snoj sud­bi­ni, o svom zdra­vlju, ži­vo­tu svo­je po­ro­di­ce, o svo­joj pla­ti, o do­ko­li­ci. To ni­je da­le­ko od ko­šma­ra.” Pred­vi­de­la je da će ekra­na bi­ti na sva­kom me­stu, kao i da ni­ko­ga ne­će bi­ti da či­ta, za­to što će svi gle­da­ti te­le­vi­zi­ju… Po njoj, dve­hi­lja­di­tih ne­će bi­ti svr­he da se pu­tu­je, po­što će svet mo­ći da se obi­đe za osam ili pet­na­est da­na. „U pu­to­va­nju po­sto­ji vre­me pu­ta. Ne ra­di se o to­me da se vi­di br­zo, ne­go da se gle­da i ži­vi u isto vre­me.” Ali ni­je vi­de­la sve cr­no: „Ipak će osta­ti mo­re, oke­a­ni i po­tom či­ta­nje. Lju­di će po­no­vo sve to ot­kri­ti. Jed­nog da­na čo­vek će či­ta­ti i sve će se iz po­čet­ka po­no­vi­ti.”