Diras u kostimu bola
Мелани Тијери (Фото викимеија/Жорж Бијар)
Specijalno za Politiku
Pariz – Film Emanuela Finkela „Bol“, adaptacija istoimenog romana Margerit Diras, izazvao je toliko oduševljenje u Francuskoj da su se desetine važnih medija, od pisanih do elektronskih, veoma pohvalno oglasili. Film se prikazuje u više od tri stotine sala u celoj zemlji, a kritike su jednoglasne, što je veoma redak slučaj. Takođe se retko dešava da evropski filmovi konkurišu bogatoj američkoj produkciji, ali ovoga puta francusko-belgijski „Bol“ ih je nadvisio. To se može protumačiti činjenicom da se francuska publika uželela svoje velike književnice, koja je ostavila takvo intelektualno nasleđe da će uvek biti aktuelna i da će joj se uvek vraćati, kao i time da se film pojavio u najpogodnijem trenutku.
Reditelj Emanuel Finkel je maestralno adaptirao tekst Dirasove i napravio važan film o Francuskoj i njenoj istoriji, fokusirajući se na Pokret otpora i sećanje.
„Bol“ Dirasove je autobiografski roman u vidu dnevnika koji je vodila za vreme rata i u kome je opisala hapšenje i deportaciju svog muža Robera Altema, člana Pokreta otpora, interniranog u logor. U tekstu je uravnotežen odnos fikcije i autobiografskog. Taj deo iz života slavne književnice kada ona čeka povratak iz logora tadašnjeg muža, poklapa se sa sudbinom žena koje su osuđene na dugo i neizvesno čekanje. U filmu je prikazano vreme uoči oslobođenja i nakon njega („rat nije prestajao da se završava”), povratak u realnost, otkriće razmera nemačkih zločina, povratak preživelih robijaša iz logora…
Dok je još Francuska bila pod nemačkom okupacijom (juna 1944. godine), Margerit (tumači je Melani Tijeri) očajna, očekuje vesti od svog muža. Ona je i ljubavnica Maskola Dionizisa (Benžamen Biole), prijatelja svog muža. Muči je pitanje kako da sazna nešto o mužu. U tu svrhu reditelj je koristio i drugu njenu priču o tome kako se supruga, da bi pomogla svom mužu, prepustila sumnjivim susretima s odvratnim agentom Gestapoa, koga sjajno igra Benoa Mažimel. On je zaljubljen u nju, voli njene knjige, ona misli da ga je pridobila. Ali kada joj u jednom trenutku agent pokazuje fotografiju Fransoa Miterana, ona se pravi da ga ne poznaje. Tada je shvatila da se on njome služi da izda ostale članove otpora, i udaljuje se od njega i vraća iščekivanju.
Glavni adut „Bola“ u filmskoj verziji je glumica Melani Tijeri koju je Finkel izabrao da igra veliku damu francuske književnosti, mladu Dirasovu. Krupni planovi njenog lica su tu da posredstvom njega čitamo, kao u knjizi iz koje se lako prepoznaju monolozi, napisani sa snagom i nemilosrdnošću, koji su lajtmotiv filma. Oni se čuju u off-u. Kritika je istakla da glumica nimalo ne pokušava da imitira model, Dirasovu, da bi se prepoznala spisateljica, nego da ovaploćuje ženu koja čeka svoga muža. To čini, ocenjuje kritika, sa velikom dramskom snagom, specifičnim kinematografskim jezikom, ostvarujući tako pravo umetničko delo.
Iako su bol i čekanje osnovna nit filma, uz priču tipično dirasovsku o vernosti i iskrenoj patnji zbog ljubavi, u filmu, kao i u knjizi i u životu, ona voli drugog, Dionizisa, sa kojim će posle rata imati i dete. Razdiru je sumnje, ali i krivica. Sa strahom zamišlja povratak muža, puši cigaretu za cigaretom, stalno na ivici između života i smrti, snimana u stanju nekog polusna, u kome ponekad vidi samu sebe kako hoda i nervozno čeka. To udvajanje je posebno važan i uspešan deo rediteljskog pristupa, koji promenu njenog raspoloženja prati ambijentalnom svetlošću. Zanimljiv je i detalj sa sjajnim kostimima kroz koje se prati dubina njenih raspoloženja, ali i svaki put prilagođenim samim situacijama. Kroz ceo film je ona bez šminke, ali u momentu oslobođenja ima i crvenu bluzu i crveni karmin na usnama.
Posebno dobar i važan deo filma jeste poslednji susret u kafani agenta i književnice, gde se vidi kako strah napušta jednu i prelazi na drugu stranu. Oseća se nemački poraz, iako će upravo u tom trenutku još biti ubijanja. Tada se pojavljuju prvi zarobljenici i bekstvo Nemaca. Samo spasavanje Antelma odvija se u strahu da ne bude ubijen, kao i da ne umre od slabosti, jer ga donose kao krhotinu i žena nema snage da ga vidi takvog.
Finkelov film je freska jednog burnog i nesrećnog vremena. Kroz ovo jedno čekanje oseća se i vidi čekanje tolikih žena, od kojih neke nisu dočekale svoje muževe ili decu. Jedna od najboljih epizoda u filmu vezana je za jednu majku, Šulamit Adar, koja uporno čeka svoju kćerku, iako je dobila vest da je umrla u logoru. Finkel je umeo da prenese na ekran snagu i iskrenost karakteristične za delo Dirasove, pa se može govoriti o dva nivoa filma: prvi je jačina osećanja, a drugi fantastičan književni duh Margerit Diras. Ako su neke scene ponekad dugačke ili se ponavljaju, ako teška osećanja koja predstavlja i širi mogu duboko da nas uznemire, to znači da je reditelj upravo postigao cilj. Omogućivši da se svet vidi posredstvom pogleda i reči velike književnice, on je od „Bola“ napravio blistavu prizmu kroz koju se gleda svet u ruševinama i pokazao da se literatura i film mogu savršeno slagati.
Ostaće more, okeani i čitanje
Na francuskoj televiziji, 1985. godine, Margerit Diras je na pitanje kako vidi stoleće koje dolazi rekla: „Mislim da će se čovek potpuno utopiti u informacijama. U stalnim informacijama o svom telu, telesnoj sudbini, o svom zdravlju, životu svoje porodice, o svojoj plati, o dokolici. To nije daleko od košmara.” Predvidela je da će ekrana biti na svakom mestu, kao i da nikoga neće biti da čita, zato što će svi gledati televiziju… Po njoj, dvehiljaditih neće biti svrhe da se putuje, pošto će svet moći da se obiđe za osam ili petnaest dana. „U putovanju postoji vreme puta. Ne radi se o tome da se vidi brzo, nego da se gleda i živi u isto vreme.” Ali nije videla sve crno: „Ipak će ostati more, okeani i potom čitanje. Ljudi će ponovo sve to otkriti. Jednog dana čovek će čitati i sve će se iz početka ponoviti.”