Više od plesa
Аја Јунг (Фотографије из архиве Београдског фестивала игре)
Mnoge devojčice maštaju da postanu balerine. I među dečacima ima dosta njih koji su zainteresovani za velike skokove i vrtoglave piruete. Neki su čak izuzetni talenti. Danas, međutim, nemamo dovoljno baletskih trupa i predstava. Nemamo ni mesta za mlade igrače.
Aja Jung, koreograf, balerina i baletski revolucionar, seća se da su u vreme njenog detinjstva repertoar beogradskog Narodnog pozorišta činile i baletske matine predstave za najmlađu publiku. Igrale su se kvalitetne produkcije „Kopelije”, „Petra Pana”, „Krcka Oraščića”… Smatra da je to veoma važno za kreativno odrastanje i za popularizaciju umetničke igre. Ona kaže da je u svim zemljama položaj igre u skladu s kvalitetom igre. Sve zavisi od nas samih.
Kakav je položaj igre u Srbiji i šta moramo da menjamo kako bismo uhvatili korak s regionom i svetom?
1. Šta podrazumeva igra kao zanimanje?
To je pitanje za svakog igrača, a odgovori bi sigurno bili veoma različiti. Igra ne može da se podvede ni pod jednu definiciju, kao ni naši životni izbori. Za mene je igra fantastična profesija. Međutim, duboko verujem da igra nagrađuje samo posvećene, vredne, ambiciozne, fokusirane, talentovane i inteligentne ljude. Ostali prođu kroz igru kao dekor.
2. Koliko je široka lepeza igre – šta sve spada u igru na vrhovima prstiju?
Bitno je da ljudi odvoje umetničku igru od plesa ili amaterskog pristupa igri. Ako govorimo o umetničkoj igri, onda je lako možemo podeliti na tri istorijske celine. To su klasičan balet u kome Italija i Francuska imaju najdužu tradiciju. Zatim, moderna igra koja pripada drugoj polovini 20. veka, i savremena igra koja se javlja krajem 20. veka i oduševljava nas danas svojim novim koreografskim ostvarenjima i bogatstvom stilova. Među tim stilovima imate one koji od igrača zahtevaju savršenu baletsku tehniku, do onih koji na pozorišnu scenu donose uličnu igru, hip-hop, akrobatiku, glumu, reč, neuhvatljiv i nezapisiv pokret...
3. Da li se od igre može živeti?
Naravno, inače ne bi bila profesija. Pitanje je opet kako igrače pripremamo za njihovu karijeru, i koja su njihova očekivanja i želje. U svetu nijedan baletski igrač ne dočeka penziju kao igrač, odnosno, svi dobro znaju da ugovori s trupama traju jako kratko, dok se karijera završava oko tridesete godine života. Do tada se treba dobro pripremiti za drugi čin, odnosno period kada više niste na sceni, ali i te kako možete da ostanete u okvirima svoje oblasti za koju ste se školovali i zbog koje ste proveli hiljade sati u baletskoj sali.
4. U igri je sve živo i nežno. A, da li je fizički naporno baviti se igrom?
I fizički i mentalno. Igra traži čvrste ljude, borce, one koji ne odustaju. Uvek se fizički nedostaci mogu nadoknaditi, ukoliko postoji mentalna snaga. Igrači jesu večita deca, i veoma osetljivi ljudi. Ali, s druge strane, svi uspešni igrači su uspešni samo zato što su bili uporni i mentalno spremni za velike izazove. Igra ne trpi one koji su nesigurni, koje uvek nešto boli, koji gledaju u tuđa stopala i kolena, umesto u svoja...
5. Izjavili ste da je igra vaš život. Da li postoji granica između igre kao hobija i igre kao zanimanja i gde se ona može povući?
Igra je moje zanimanje. To je bila moja odluka kada sam imala svega osam ili devet godina. Ceo svoj život sam posvetila igri. Svaki dan svog života, uključujući i vikende i praznike. Verujem da se to i prepoznaje kroz brojne ideje i projekte koje sam pokrenula, realizovala, učinila dostupnim publici ili nekim budućim igračima.
6. Koji je trenutak preloman kada čovek može da shvati da igra prestaje da bude samo hobi?
Neko, nažalost, nikada ne shvati ili ne uhvati svoj trenutak. Zaista verujem da se radi o profesiji u kojoj se ljudi moraju pronaći još kao deca, i da u toj deci nepogrešivo možete da prepoznate onu iskru i želju koja će ih voditi do scene i aplauza.
7. Da li kod nas postoje škole za one koji žele profesionalno da se bave igrom ili mora da se ide u inostranstvo?
Postoji. Imamo Baletsku školu Nacionalne fondacije za umetničku igru u Beogradu, u Kolarčevoj broj 3. Tu rade vrhunski pedagozi, poput Ivanke Lukateli i Marije Janković. Takođe, imamo brojne stalne inostrane goste, pedagoge iz Italije, Izraela, Francuske... Prošlog meseca je kod nas bio Emilijano Pikoli iz Rima, ovih dana je tu Aleksandar Neškov iz Atine, nakon toga nam dolazi Noa Verthajm iz Tel Aviva, pa Aleksis Saramit iz Pariza... Deca imaju priliku da rade, da se razvijaju, da igraju na profesionalnim scenama i da se takmiče u inostranstvu. Spremamo se za baletska takmičenja u Zagrebu i Atini, kao i za letnje seminare u Italiji i SAD.
8. Gde sve mogu da se zaposle igrači?
Danas imate na hiljade trupa savremene igre, mnogo klasičnih pozorišnih kompanija, nezavisnih produkcija... Zaista je nebo pod kojim se igra dešava – prostrano.
9. Koji su festivali u svetu, a koji u Srbiji?
U svetu ih ima mnogo. Oni s kojima se Beogradski festival igre nadmeće su u Lionu, Veneciji, Monpeljeu, Amsterdamu, Bolcanu... Mislim da nemamo neki drugi međunarodni festival umetničke igre koji je prepoznat u zemlji i inostranstvu, osim Beogradskog festivala igre. Kada je reč o Koreografskim minijaturama – to je takmičarski koncept kratkih i eksperimentalnih formi.
10. U kojoj meri igra može imati terapeutsko dejstvo?
U svetu je u modi i ekspanziji terapija igrom. Sve je krenulo iz Izraela, proširilo se Amerikom, a danas je prisutno u većini zemalja. Igra se koristi u formi obaveznog odrastanja za svu decu, kao način da se prevaziđu nasledne ili stečene smetnje u razvoju, kao dobra mogućnost za oslobađanje od stresa. Zaista je lepeza ogromna, a igra postaje sve važnija, za sva životna doba, i sve životne faze...
Beogradski festival – važan u biografiji umetnika
Otkrivajući umetničku igru kroz njene vrhunske domete, Beogradski festival igre, koji se razvijao uz podršku grada Beograda, Ministarstva kulture Srbije, ambasada i kulturnih centara zemalja učesnica, doprineo je da Beograd postane važna stanica u biografiji umetnika koji kreiraju trendove u oblasti umetničke igre i pozorišta. U okviru svog petnaestog izdanja, pod sloganom „Prestonica”, od 15. marta, do 4. aprila predstaviće publici izuzetan program. Na svojim gostovanjima u Beogradu i Novom Sadu petnaest trupa iz Izraela, Grčke, Holandije, Kine, Norveške, Australije, Velike Britanije, SAD, Danske, Poljske, Belgije, Nemačke, Italije i Kanade, otkriće 24 nove koreografske postavke.
– Svakako je gostovanje atinske trupe Dimitrisa Papajoanua planetarno važan događaj na programu ovogodišnjeg festivala igre. To potvrđuju brojni inostrani gosti koji će doputovati u Beograd kako bi pogledali najnoviji komad ovog umetnika u Centru „Sava”. Prvi dolazak baletskih kompanija iz Hongkonga i Sidneja u naš region takođe zavređuju veliku pažnju publike. Ove godine otkrićemo prvi put i izraelsku kompaniju „Vertigo” koreografkinje Noe Verthajm. Još mnogo je dobrih razloga da ovog proleća uživate u predstavama Beogradskog festivala igre – poručuje Aja Jung.