Ljubav sve pobeđuje

Zoran Milivojević

05. 03. 2018. 08:00

(Срђан Печеничић)

Bajke su prve priče koje podučavaju malo dete šta je zapravo ljubav muškarca i žene. U bajkama je ljubav predstavljena bajkovito – kao vrhovno dobro i najmoćnija sila koja uvek pobeđuje svaki oblik zla. Tipičan zaplet je da neka zla sila ili osoba ugrožava i zamalo pobedi dobru osobu, ali da na kraju neko svojom ljubavlju spasava dobru osobu tako da onda oni „srećno žive do kraja života”.

Bezbroj je bajki u kojima ljubav vodi do hepienda. Tako, na primer, u bajci Uspavana lepotica princ svojim poljupcem budi začaranu lepoticu i tako skida magijske čini kojima je ona osuđena na stogodišnji san. U bajci Snežana i sedam patuljaka princ poljupcem oživljava Snežanu koja je progutala otrovnu jabuku.

Samo priprema za život

Bajke se najčešće detetu čitaju pred spavanje, i to ne jednom već dete zahteva da mu se ista bajka čita mnogo puta. Ovo hipnotičko ponavljanje duboko utiskuje bajkoliku predstavu o ljubavi u detetovo nesvesno gde ona postaje model odnosa koji dete želi da doživi jednog dana kada odraste. Iako se jedan deo dece poistovećuje sa onim ko je spasen ljubavlju druge osobe, a drugi deo sa onim koji drugog spasava svojom ljubavlju, i jedan i drugi deo su uvereni da iskrena i snažna ljubav mora dovesti do srećnog zajedničkog života.

Kako je stvarni život veoma različit od bajkolike predstave života, osobe koje ne prerastu ovu predstavu o ljubavi koja sve pobeđuje – trijumfalnoj ljubavi – mogu imati značajnih problema u svom pokušaju da ostvare ljubavnu vezu koja im je „obećana” u bajkama. Bez obzira na to koliko neko ima godina ova duboko usađena predstava može biti dominantna predstava o ljubavi onog dela ličnosti koji zovemo „unutrašnje dete”. Kako ne mogu svoju predstavu ostvariti u stvarnim odnosima, osobe koje tragaju za trijumfalnom ljubavlju je imaginarno potvrđuju i osnažuju kroz različite vrste „bajki za odrasle”, najčešće filmova i romanima u kojima se ljubavna priča završava hepiendom.

Glavna funkcija bajki je da započnu pripremu deteta za odrasli život, ali ta priprema je samo početna, tako da je kasnije tokom razvoja treba prerasti. Dete je u roditeljskom domu okruženo ljudima koji ga vole i zato počinje da veruje da će ga svi ljudi na ovom svetu voleti. Zadatak bajki je da u detetovu psihu uvedu ideju da u spoljašnjem, velikom svetu izvan porodice postoji zlo, raznorazne zlonamerne sile koje mu mogu naštetiti. To saznanje deluje traumatično na dete ali upravo srećni kraj neutrališe traumu. Dete sluša bajku u zagrljaju osobe koja ga voli i koja mu pruža sigurnost, a srećan kraj ga oslobađa emocionalne napetosti koja se stvorila dok je izgledalo da će zlo pobediti dobro. Struktura bajki je takva da odmah nakon „otrova” sledi protivotrov u vidu pobede dobrote, ljubavi i pravičnosti.

Revizija bajki

Pokreti za reviziju bajki, koji iz njihovih sadržaja izbacuju predstave zla i nasilja tako da nastaju nove, „pozitivne” bajke, gube iz vida osnovnu funkciju bajki. Umesto da decu pripremaju za život, ovakve bajke ih odvajaju od stvarnog života i svode se na preterano zaštićivanje dece.

„Stare” bajke koje pričamo deci su već promenjene tako što je ljubavi pripisana još veća moć nego što je to bilo u prethodnim verzijama. U originalnim bajkama braće Grim, objavljenim 1812. godine, nije princ poljupcem probudio uspavanu lepoticu već je u trenutku poljupca isteklo prokletstvo od sto godina, kao što i Snežana nije oživela zbog poljupca već je usled drmusanja njenog sanduka, koji je princ tražio da se otvori, iz njenog grla ispao komad otrovne jabuke.

Ljudi čijim ljubavnim životom upravlja predstava da svojom ljubavlju treba nekoga da spasu biraju za partnere one kojima je spas potreban, dakle osobe koje imaju neku „grešku”. Oni istrajavaju u odnosima u kojima se žrtvuju i onda kada u tome više nema smisla, jer su čvrsto uvereni da ljubav mora na kraju da izleči, promeni ili otkravi nečije srce. Drugi, umesto da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke pasivno čekaju da budu spaseni kada se u njihovim životima pojavi prava ljubav prave osobe.