Arhetip čiste ljubavi
(Срђан Печеничић)
Savremeni čovek podrazumeva da ljubavna veza žene i muškarca uključuje seksualnost kao veoma važnu komponentu. Međutim, nije oduvek bilo tako. Krajem srednjeg veka, u vreme vitezova i dama, u Evropi je dominirala predstava o čistoj, aseksualnoj ljubavi. To je predstava o uzvišenoj, idealnoj ljubavi koja se uzdiže iznad seksualnog nagona koju danas nazivamo dvorskom, viteškom, trubadurskom ili srednjovekovnom ljubavlju.
Da bi savremeni čitalac mogao razumeti predstavu o čistoj ljubavi potrebno je da razume tada vladajuću predstavu o čoveku. Na čoveka se gledalo kao na biće sadržano iz dva dela: jednog nižeg i jednog višeg. Niži deo je bio nagonski, životinjski deo ili pars animalis, i po njemu se čovek nije razlikovao od životinja. Drugi, viši deo je bio duhovni, uvišeni deo ili pars spiritualis, a sadržavao je sve ono po čemu se čovek razlikuje od životinja.
Duhovno osećanje
Kako se na seksualnost gledalo kao na nešto nagonsko ona je spadala u domen nižeg, životinjskog dela ličnosti. Suprotno, ljubav je smatrana za nešto duhovno, tako da je pripadala spiritualnom, višem delu čoveka. Iz ovakve predstave čoveka proizlazila je ideja da što je više čovek kultivisao svoje vrline i razvijao svoj duhovni deo, i što se više udaljavao od nagonskog dela, to je bio uzvišenije biće koje se približio idealnom čoveku.
Do 12. stoleća žena na hrišćanskom Zapadu je bila poistovećivana sa grešnom Evom, što se odražavalo na njen položaj u društvu. Do promene je došlo nakon što su krstaši vraćajući se iz Sveta zemlje u južnu Francusku sa sobom doneli iz Carigrada kult obožavanja Bogorodice i slavljenje njenog čudesnog bezgrešnog začeća. Sasvim je razumljivo da su ovu novu predstavu o čistoj, bezgrešnoj ženi punoj vrlina, prigrlile žene visokog roda koje su počele da se poistovećuju sa njom. Kada su trubaduri i dvorski pesnici počeli da opevaju vrline i bezgrešnost vlastelinki, stvoreni su uslovi za idealizaciju ovih gospođa i gospođica plemenitog roda. U ženama se tražila savršena čistota, uključujući idealizaciju nevinosti devojaka i devojčica. Tako se od obožavanja bezgrešne Gospe došlo do obožavanja vrle gospođe. Petrarka je svoju inspiraciju našao diveći se čistoti devojčice Laure, a Dante devojčice Beatriče.
Kako je ljubav postala važna tema, plemenite gospođe su na svojim dvorovima okupljale filozofe, teologe i pesnike i raspravljale o važnim ljubavnim pitanjima. Prema Andriji Kapelanu, koji je zapisao neke od presuda ovih „sudova ljubavi”, brak i ljubav su shvaćeni kao nespojivi. Jedna od presuda je bila da muž nema prava da od svoje žene zahteva ljubav. Smatralo se da je dama stupila u brak voljom svojih roditelja, a ne svojom voljom. To je podrazumevalo da bude dobra žena i da svoje bračne dužnosti izvršava isključivo sa svojim mužem, ali da ima slobodu da voli nekog drugog muškarca. Ta vrsta ljubavi prema drugom muškarcu je bila aseksualna, a svaki oblik fizičkog neverstva se veoma oštro kažnjavao. Drugim rečima, damino telo je pripadalo mužu, ali svoje srce je mogla da pokloni nekom drugom.
Distanca koja je postojala između viteza zakletog na vernost svom suverenu i plemenite gospe, žene tog istog suverena, omogućavala je održavanje idealizacije. Tako su nastale brojne priče o ljubavi plemenite gospođe i njenog omiljenog viteza koji bi odlazio u svet da u njenu slavu čini dobra dela.
Nekonzumirani brakovi
Priče o čistoj ljubavi – amor purus – bile su zastupljene do kraja 19. stoleća, a potpuno zamiru u prvim decenijama 20. One savremenom čoveku koji je izložen suprotnim tendencijama koje ljubav poistovećuju sa seksom, koje podstiču seksualizaciju dece i porast pedofilije, deluju potpuno zastarelo.
Odjeke arhetipa čiste ljubavi susrećemo u vidu takozvane platonske ljubavi mladih, kao i u seksološkoj praksi kod onih osoba koje nisu u stanju da integrišu ljubav i seks, tako da kada vole gube seksualno interesovanje, a mogu da seksualno funkcionišu samo sa onim osobama koje ne vole. U to spadaju i „nekonzumirani brakovi” kada je dvoje godinama u braku a da nisu nijednom imali odnose.