Br­šljan po­li­ti­ka dr Iva­na Ri­ba­ra

03. 04. 2018. 08:50

Иван Рибар (Фото Википедија - Стеван Крагујевић)

Za upo­zna­va­nje i pro­u­ča­va­nje isto­rij­skih lič­no­sti od po­seb­ne ko­ri­sti su sve­do­če­nja nji­ho­vih sa­vre­me­ni­ka. O ulo­zi Iva­na Ri­ba­ra za­ni­mlji­vo pi­še nje­gov po­li­tič­ki ko­le­ga i pri­ja­telj (ako u po­li­ti­ci pri­ja­telj­stvo uop­šte po­sto­ji) Dra­go­ljub Jo­va­no­vić, (1895–1977), sor­bon­ski dok­tor, pro­fe­sor Prav­nog fa­kul­te­ta u Be­o­gra­du i osni­vač Srp­ske ze­mljo­rad­nič­ke stran­ke. U knji­zi „Lju­di, lju­di”, Dra­go­ljub Jo­va­no­vić da­je krat­ke po­li­tič­ke bi­o­gra­fi­je po­li­ti­ča­ra, pi­šče­vih sa­vre­me­ni­ka, uklju­ču­ju­ći i Iva­na Ri­ba­ra. Čla­nak po­sve­ćen Ri­ba­ru ima na­slov Br­šljan po­li­ti­ka. 

Po­re­đe­nje sa br­šlja­nom, bilj­kom pu­za­vi­com ko­ja se pe­nje u vi­si­nu osla­nja­ju­ći se na ja­ča i vi­ša sta­bla do­bro od­sli­ka­va po­li­tič­ku ka­ri­je­ru Iva­na Ri­bar. Kao mla­di prav­nik, Ri­bar bi­va iza­bran za po­sla­ni­ka Hr­vat­sko-ugar­skog par­la­men­ta, ali kra­jem Pr­vog svet­skog ra­ta pri­stu­pa po­kre­tu za uje­di­nje­nje Ju­žnih Slo­ve­na. U no­vo­stvo­re­noj dr­ža­vi Ri­bar, član De­mo­krat­ske stran­ke, ula­zi u par­la­ment. Kao Hr­vat ju­go­slo­ven­ske ori­jen­ta­ci­je ne­ko­li­ko go­di­na pred­se­da­va skup­šti­ni. 

Pod nje­go­vim pred­sed­ni­štvom usvo­je­ni su Vi­dov­dan­ski ustav, Za­kon o za­šti­ti dr­ža­ve, Ob­zna­na i dru­gi ak­ti ko­ji su ka­sni­je sma­tra­ni re­ak­ci­o­nar­nim i štet­nim. Ne­pre­ki­nu­ti la­nac Ri­ba­re­vih pred­se­da­va­nja skup­šti­na­ma na­sta­vlja se to­kom ra­ta i u Ti­to­voj dr­ža­vi, o če­mu je već bi­lo re­či. 

Za­jed­nič­ko u tom lan­cu je­ste to što Ri­bar ni­ka­da ni­je imao od­lu­ču­ju­ću vlast, već se nje­gov glav­ni adut sa­sto­jao u go­spod­stve­nom auto­ri­te­tu i go­vor­nič­kom da­ru. Do­bro se zna da je Ivan Ri­bar do­ži­veo lič­ne gu­bit­ke u ra­tu po­gi­bi­jom dva si­na i su­pru­ge. U tom po­gle­du, Ri­bar je bio je­dan od mno­go hi­lja­da rat­nih stra­dal­ni­ka, ko­jih je me­đu Sr­bi­ma bi­lo naj­vi­še. 

Pi­sac tek­sta „Dr Ivan Ri­bar se za­la­gao za de­mo­kra­ti­ju” u pra­vu je ka­da ka­že da ja, a ta­ko­đe ni mo­ji po­koj­ni ro­di­te­lji, ni­smo bi­li do­volj­no hra­bri da se jav­no su­prot­sta­vi­mo Ti­to­voj po­li­ti­ci u je­ku nje­go­ve vla­da­vi­ne. Me­đu­tim, u opa­snim vre­me­ni­ma, ipak, na­đu se po­je­din­ci ko­ji ima­ju do­volj­no sme­lo­sti. Još pre ra­ta, Dra­go­ljub Jo­va­no­vić se kao le­vi­čar su­prot­sta­vljao dik­ta­tor­skom re­ži­mu, pa je zbog to­ga ot­pu­šten sa uni­ver­zi­te­ta i po­slat u in­ter­na­ci­ju. 

U pr­vi par­la­ment Ti­to­ve dr­ža­ve ušle su le­vo ori­jen­ti­sa­ne pred­rat­ne par­ti­je, me­đu nji­ma i Jo­va­no­vi­će­va Na­rod­na se­ljač­ka stran­ka, gru­pi­sa­ne u ta­ko­zva­ni Na­rod­ni front. U skup­šti­ni ko­jom je pred­se­da­vao Ivan Ri­bar, Jo­va­no­vić se su­prot­sta­vlja po­te­zi­ma uvo­đe­nja ko­mu­ni­stič­ke dik­ta­tu­re. Ce­na te hra­bro­sti bi­la je po­nov­no iz­ba­ci­va­nje sa uni­ver­zi­te­ta i de­ve­to­go­di­šnja ro­bi­ja u Srem­skoj Mi­tro­vi­ci. Pred­sed­nik pre­zi­di­ju­ma skup­šti­ne Ivan Ri­bar, ko­ga g. Lu­ki­no­vić na­zi­va bor­cem za de­mo­kra­ti­ju, ni­je u to vre­me ni­šta uči­nio da za­šti­ti slo­bo­du jav­ne po­sla­nič­ke re­či. 

Ri­ba­ru se ne mo­gu pre­ba­ci­ti ni­ka­kva lič­na zlo­de­la to­kom nje­go­ve po­li­tič­ke ka­ri­je­re. Me­đu­tim, u isto vre­me ne mo­gu mu se pri­pi­sa­ti ni bi­lo ka­kve za­slu­ge za do­bro­bit srp­skog na­ro­da. Osim ne­prav­di uči­nje­nih Ka­ra­đor­đe­vi­ći­ma to­kom Ri­ba­re­vog man­da­ta, u po­sle­rat­nom par­la­men­tu, Sr­bi­ma su na­ne­te mno­ge ne­prav­de. Na pri­mer, Ba­ra­nja pre­te­žno na­se­lje­na Sr­bi­ma pri­klju­če­na je Hr­vat­skoj; kra­je­vi na za­pa­du Hr­vat­ske, u to vre­me ve­ćin­ski srp­ski, ni­su do­bi­li auto­no­mi­ju. Rat­ni zlo­či­ni uči­nje­ni u Hr­vat­skoj, Sr­bi­ji i u dru­gim kra­je­vi­ma, iako raz­li­či­tog obi­ma, ve­štač­ki su iz­jed­na­če­ni, i dr. 

Iz sve­ga re­če­nog bi­lo bi pri­rod­no da Ivan Ri­bar kao Hr­vat do­bi­je uli­cu u Za­gre­bu, gde je naj­du­že ži­veo i umro, ali to se ni­je de­si­lo. Uli­com i na­se­ljem pod ime­nom „Dr Ivan Ri­bar”, Be­o­grad je po ko zna ko­ji put is­ka­zao za­hval­nost lič­no­sti ko­ja srp­skom na­ro­du ni­je uči­ni­la ni­ka­kvo do­bro. 

Dra­gan Stan­ko­vić, Be­o­grad