Bršljan politika dr Ivana Ribara
Иван Рибар (Фото Википедија - Стеван Крагујевић)
Za upoznavanje i proučavanje istorijskih ličnosti od posebne koristi su svedočenja njihovih savremenika. O ulozi Ivana Ribara zanimljivo piše njegov politički kolega i prijatelj (ako u politici prijateljstvo uopšte postoji) Dragoljub Jovanović, (1895–1977), sorbonski doktor, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i osnivač Srpske zemljoradničke stranke. U knjizi „Ljudi, ljudi”, Dragoljub Jovanović daje kratke političke biografije političara, piščevih savremenika, uključujući i Ivana Ribara. Članak posvećen Ribaru ima naslov Bršljan politika.
Poređenje sa bršljanom, biljkom puzavicom koja se penje u visinu oslanjajući se na jača i viša stabla dobro odslikava političku karijeru Ivana Ribar. Kao mladi pravnik, Ribar biva izabran za poslanika Hrvatsko-ugarskog parlamenta, ali krajem Prvog svetskog rata pristupa pokretu za ujedinjenje Južnih Slovena. U novostvorenoj državi Ribar, član Demokratske stranke, ulazi u parlament. Kao Hrvat jugoslovenske orijentacije nekoliko godina predsedava skupštini.
Pod njegovim predsedništvom usvojeni su Vidovdanski ustav, Zakon o zaštiti države, Obznana i drugi akti koji su kasnije smatrani reakcionarnim i štetnim. Neprekinuti lanac Ribarevih predsedavanja skupštinama nastavlja se tokom rata i u Titovoj državi, o čemu je već bilo reči.
Zajedničko u tom lancu jeste to što Ribar nikada nije imao odlučujuću vlast, već se njegov glavni adut sastojao u gospodstvenom autoritetu i govorničkom daru. Dobro se zna da je Ivan Ribar doživeo lične gubitke u ratu pogibijom dva sina i supruge. U tom pogledu, Ribar je bio jedan od mnogo hiljada ratnih stradalnika, kojih je među Srbima bilo najviše.
Pisac teksta „Dr Ivan Ribar se zalagao za demokratiju” u pravu je kada kaže da ja, a takođe ni moji pokojni roditelji, nismo bili dovoljno hrabri da se javno suprotstavimo Titovoj politici u jeku njegove vladavine. Međutim, u opasnim vremenima, ipak, nađu se pojedinci koji imaju dovoljno smelosti. Još pre rata, Dragoljub Jovanović se kao levičar suprotstavljao diktatorskom režimu, pa je zbog toga otpušten sa univerziteta i poslat u internaciju.
U prvi parlament Titove države ušle su levo orijentisane predratne partije, među njima i Jovanovićeva Narodna seljačka stranka, grupisane u takozvani Narodni front. U skupštini kojom je predsedavao Ivan Ribar, Jovanović se suprotstavlja potezima uvođenja komunističke diktature. Cena te hrabrosti bila je ponovno izbacivanje sa univerziteta i devetogodišnja robija u Sremskoj Mitrovici. Predsednik prezidijuma skupštine Ivan Ribar, koga g. Lukinović naziva borcem za demokratiju, nije u to vreme ništa učinio da zaštiti slobodu javne poslaničke reči.
Ribaru se ne mogu prebaciti nikakva lična zlodela tokom njegove političke karijere. Međutim, u isto vreme ne mogu mu se pripisati ni bilo kakve zasluge za dobrobit srpskog naroda. Osim nepravdi učinjenih Karađorđevićima tokom Ribarevog mandata, u posleratnom parlamentu, Srbima su nanete mnoge nepravde. Na primer, Baranja pretežno naseljena Srbima priključena je Hrvatskoj; krajevi na zapadu Hrvatske, u to vreme većinski srpski, nisu dobili autonomiju. Ratni zločini učinjeni u Hrvatskoj, Srbiji i u drugim krajevima, iako različitog obima, veštački su izjednačeni, i dr.
Iz svega rečenog bilo bi prirodno da Ivan Ribar kao Hrvat dobije ulicu u Zagrebu, gde je najduže živeo i umro, ali to se nije desilo. Ulicom i naseljem pod imenom „Dr Ivan Ribar”, Beograd je po ko zna koji put iskazao zahvalnost ličnosti koja srpskom narodu nije učinila nikakvo dobro.
Dragan Stanković, Beograd