Jezik se ne može ukrasti
(Фото Анђелко Васиљевић)
Knjiga Ranka Bugarskog „Govorite li zajednički” (Biblioteka XX vek) vrvi od primera koji potvrđuju da se iza, kako on kaže, „lingvističke laži o različitim jezicima kriju nacionalizam i politički interesi”. U svemu što se s jezikom dešavalo i dešava glavnu reč vodi politika, i to mahom ona nacionalističke provenijencije, kaže Bugarski za „Politiku”, tvrdeći da je to razlog što imamo toliko ekstremnih mišljenja o jeziku. Osnovno pravilo je – koliko nacija (i njima pridruženih nacionalizama) toliko jezika, što otvara prostor ne samo sukobu ekstremnih mišljenja nego i svakovrsnim manipulacijama, dodaje on tvrdeći da je ovu knjigu i napisao s namerom da se smire strasti
– Trebalo bi konačno odustati od davno prevaziđene romantičarske i nacionalističke doktrine o jedinstvu jezika i nacije, koja zapravo nikad nije odgovarala stvarnosti ljudskih društava – kaže naš poznati lingvista i profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, autor više od 20 publikacija iz oblasti lingvistike i anglistike.
I sami u knjizi kažete da se mi „samo pravimo da imamo četiri jezika”. Ukoliko su bosanski i crnogorski veštačke tvorevine, šta je sa srpskim i hrvatskim? Neki naši lingvisti optužuju Hrvate da su „ukrali” „vukovski srpski”, dok hrvatski nacionalisti istupaju s tezom da je njihov jezik žrtva srpskog pa forsiraju izmišljene kroatizme. Da li je smirivanje strasti mogućno?
Bosanski i crnogorski, koje bih pre nazvao političkim nego veštačkim tvorevinama, od srpskog i hrvatskog kao zvanično samostalnih jezika razlikuju se najviše svojim znatno kraćim postojanjem, a sa stanovišta Deklaracije o zajedničkom jeziku sva četiri su standardne varijante jednog zajedničkog jezika. Popularne priče o krađi jezika ne bih komentarisao (jezik se ne može ukrasti), a izmišljanje kroatizama samo je deo nacionalistički inspirisanih napora oko afirmisanja samobitnosti hrvatskog jezika. Smirivanje strasti je moguće upravo na temeljima koje polaže Deklaracija, ali će to biti dugotrajan proces s neizvesnim ishodom (čuvena „politička volja”).