Rudovačka slikarska regata

30. 04. 2018. 21:00

Миливоје Стојковић, Ноћ

Aran­đe­lo­vac – Ako bi­ra­mo pre­vo­zno sred­stvo da do­đe­mo do ne­ke va­ro­ši­ce, pa­lan­ke, na­se­lja da vi­di­mo ne­ke ču­de­sne sli­ke za ko­je smo tek na­ču­li, ne mo­že­mo ni Ori­jent eks­pre­som, ni br­zim, ni spo­rim vo­zo­vi­ma, mo­žda ne­kim kli­ma­vim auto­bu­som ko­ji će sta­ti ta­mo gde smo se upu­ti­li. Ali, sre­ćom, ni­smo ta­mo mo­ra­li mi, ne­go su te sli­ke iz Ru­do­va­ca sti­gle u Aran­đe­lo­vac. Ni vi­še aka­dem­skih umet­ni­ka „po gla­vi sta­nov­ni­ka” iz ovog ru­dar­skog na­se­lja na­do­mak La­za­rev­ca (dr Mi­li­ja Be­lić, Gru­ji­ca La­za­re­vić, prof. Sla­vo­ljub Ca­ja Ra­doj­čić, mr Mi­li­vo­je Si­mić, Mar­tin Tre­bo­tić, Ra­de Va­ri­nac, Gro­zda­na Ran­ko­vić i Zo­ran Erić), ni­ti ozbilj­ni­je ko­lek­ci­je sa­vre­me­ne umet­no­sti, či­ji su za­čet­ni­ci pre vi­še od dve de­ce­ni­je upra­vo bi­li oni, pred­vo­đe­ni vi­zi­o­na­ri­ma, Lju­bi­šom Si­mi­ćem i Ste­va­nom Ku­zma­no­vi­ćem. Ni­su za­pe­li da to bu­de ko­lo­ni­ja, ka­kvih je tu­šta i tma po Sr­bi­ji, već su pa­žlji­vo bi­ra­li one umet­ni­ke či­ji su vi­di­ci bi­li ši­ri i či­ja de­la ne iza­zi­va­ju sum­nju me­đu sa­vre­me­ni­ci­ma. 

Za ovu pri­ču ne va­ži ona po­slo­vi­ca „Ni­ko ni­je pro­rok u svom se­lu”, već su upra­vo spo­me­nu­ti vi­zi­o­na­ri i te ka­ko bi­li pro­ro­ci za ono što će do­ći i one ko­ji će do­ći da tu osta­ve 280 umet­nič­kih de­la, sli­ka, gra­fi­ka i skulp­tu­ra. 

Iako od 2003. ovaj li­kov­ni sa­bor i ko­lek­ci­ja no­si ime jed­nog od naj­po­zna­ti­jih akva­re­li­sta i osni­va­ča Gru­ji­ce La­za­re­vi­ća, sva de­la ko­ja su u ko­lek­ci­ji ni­su akva­re­li, ni­ti je to bio cilj, već oso­be­nost auto­ra. Isti­na, u umet­no­sti vred­no­sti te­ško mo­gu da se po­re­de, jer umet­nič­ka lič­nost i nje­go­vo de­lo su do­bro­do­šli ka­da su auten­tič­ni i ta­da ni­su ni ve­ći ni ma­nji od ne­kih dru­gih, jer su za­seb­ni. Ta­kvih je ov­de pu­no. Za­to se o ru­do­vač­kom slu­ča­ju mo­že go­vo­ri­ti kao o fe­no­me­nu. Da li je raz­log to­me bi­la „zlat­na pod­lo­ga“ ko­lu­bar­skih rud­ni­ka, ko­ja je mo­gla da po­dr­ži taj ve­li­ki li­kov­ni za­hvat ili vi­še­ve­kov­ni gen ru­da­ra ko­ji su ko­pa­ju­ći po ob­ron­ci­ma Pe­šta­na mo­ra­li da iz naj­du­bljih slo­je­va iz­ne­dre naj­kva­li­tet­ni­ju ru­du – te­ško je re­ći. Ali je či­nje­ni­ca da su Ru­dov­ci gu­sto po­se­ja­ni naj­kva­li­tet­ni­jim umet­nič­kim de­li­ma. Deo to­ga Aran­đe­lov­ča­ni mo­gu vi­de­ti u ga­le­ri­ji „Alek Đo­no­vić” u or­ga­ni­za­ci­ji Smo­tre „Mer­mer i zvu­ci”, a Ru­dov­ča­ni i osta­li umet­nič­ki svet ima­će tu pri­vi­le­gi­ju već ove go­di­ne u spe­ci­jal­no gra­đe­noj ga­le­ri­ji, ko­ju bi tre­ba­lo (to­pla je pre­po­ru­ka) da po­se­te i struč­nja­ci Mu­ze­ja sa­vre­me­ne umet­no­sti u Be­o­gra­du.