Prva štafeta krenula 1. maja iz Pančeva

01. 05. 2018. 22:00

Првомајска парада у Панчеву 1945. године (Фотографије Историјски архива Панчево)

Na­kon oslo­bo­đe­nja gra­da, pr­va ve­li­ka ma­ni­fe­sta­ci­ja or­ga­ni­zo­va­na u Pan­če­vu bio je na­rod­ni zbor 1. ma­ja 1945. go­di­ne. Sa mi­tin­ga po­vo­dom Pra­zni­ka ra­da, ko­ji je oku­pio ne­ko­li­ko hi­lja­da Pan­če­va­ca i ži­te­lja okol­nih me­sta, upu­će­ne su pri­god­ne po­ru­ke dru­gu Ti­tu. I ne bi tu bi­lo me­sta pri­či da sa obo­da gra­da, iz Voj­lo­vač­ke šu­me, ni­je is­pra­će­na pr­va šta­fe­ta, go­di­nu da­na pre ne­go što ka­zu­je zva­nič­na ver­zi­ja isto­rij­skog do­ga­đa­ja, po ko­joj je omla­di­na Kra­gu­jev­ca, a na­kon ini­ci­ja­ti­ve Cen­tral­nog ko­mi­te­ta Sa­ve­za ko­mu­ni­stič­ke omla­di­ne Ju­go­sla­vi­je da 25. ma­ja or­ga­ni­zu­je sve­ča­nu pro­sla­vu Bro­zo­vog ro­đen­da­na, pred­lo­ži­la ma­sov­no tr­ča­nje omla­di­ne ši­rom Ju­go­sla­vi­je sa le­po iz­ra­đe­nim pa­li­ca­ma i u nji­ma ro­đen­dan­skim če­stit­ka­ma, a mar­šal pr­vu pri­mio u Za­gre­bu 1946. go­di­ne.  

Za spro­vo­đe­nje ori­gi­nal­ne ide­je o ka­sni­joj Šta­fe­ti mla­do­sti, po­te­kle od pan­če­vač­ke par­tij­ske or­ga­ni­za­ci­je, za ope­ra­tiv­ca je od­re­đen sta­klar­ski rad­nik Mi­ća Jo­si­pov sa za­dat­kom da sa omla­di­nom na či­jem je če­lu bio De­jan Ob­ra­do­vić us­po­sta­vi ve­zu sa Be­o­gra­dom, od­re­di tra­su i or­ga­ni­zu­je put šta­fe­te, dok je pra­vlje­nje pa­li­ce po­ve­re­no čla­no­vi­ma SKOJ-a u ov­da­šnjoj fa­bri­ci na­me­šta­ja „Gaj”. Di­zaj­nom i iz­ra­dom su se po­za­ba­vi­li Du­šan Sel, bra­ća Ste­fan i Jo­ca Ra­mlja­nac, Ja­ni Nađ, Du­šan Mi­len­ko­vić i Ja­ni For­go, a umet­nič­ki ju je od ora­ho­vog dr­ve­ta iz­re­zba­rio Ge­za Sa­ba­doš. Dan uoči pra­zni­ka grad­ske uli­ce  su bi­le „ob­u­če­ne” u pa­ro­le i po­ru­ke Ti­tu, Par­ti­ji, Na­rod­no­o­slo­bo­di­lač­koj voj­sci, brat­stvu i je­din­stvu, a ve­li­kim slo­vi­ma do­mi­ni­ra­le su re­či „Mir, Slo­bo­da, Rad”. 

Po­sled­njih da­na apri­la od­re­đe­ni su i omla­din­ci i omla­din­ke ko­ji­ma će pri­pa­sti čast da, sva­ki po pet sto­ti­na me­ta­ra, tr­če­ći po­ne­su šta­fe­tu. Pr­va je bi­la Ve­ra Vla­jić, rad­ni­ca „Tek­sti­la­ne”, a na sa­moj oba­li Du­na­va pa­li­cu je  tre­ba­lo da pre­u­zme i na sre­di­ni re­ke pre­da be­o­grad­skim ko­le­ga­ma, Va­sa Pe­rin, re­zač sta­kla u po­go­nu za pro­iz­vod­nju auto­mo­bil­skih ve­tro­bra­na u ne­ka­da gi­gan­tu gra­da na Ta­mi­šu In­du­stri­ji sta­kla „Pan­če­vo”. 

Da­kle, sa pan­če­vač­ke stra­ne raz­ra­đe­ni su bi­li svi de­ta­lji, osta­lo be­še da Jo­si­pov oba­ve­sti Mi­tra Ba­ki­ća, pr­vog pred­sed­ni­ka Sa­ve­za sin­di­ka­ta, da su s ove stra­ne Du­na­va spre­mi, a da on pri­pre­mi do­ček na svom te­re­nu. Sam Du­šan Bog­da­nov – Sen­ko, na­kon odr­ža­nog go­vo­ra sa pro­vi­zor­ne bi­ne, pre­dao je omla­din­ki Ve­ri pr­ven­če šta­fe­te is­pra­će­ne po­ru­kom „da će rad­ni­ci pan­če­vač­kih fa­bri­ka is­pu­ni­ti pro­iz­vod­ne pla­no­ve i da sprem­no do­če­ku­ju  pr­vu pe­to­let­ku…”  

– Bi­la sam 16-go­di­šnja sko­jev­ka pan­če­vač­ke „Tek­sti­la­ne” – pri­ča­la je 1985. go­di­ne za List Or­ga­ni­za­ci­je udru­že­nog ra­da ISP „Na­ša reč” u pr­vo­maj­skom iz­da­nju pod bro­jem 503, tek­stil­na rad­ni­ca Vla­ji­će­va. – Ne­ko­li­ko da­na pre pra­zni­ka ču­la sam za zbor u Voj­lo­vač­koj ili ka­ko je mi zo­ve­mo Star­če­vač­koj šu­mi. Ne znam ni da­nas ot­kud sam baš ja od­re­đe­na da po­ne­sem šta­fet­nu pa­li­cu. Bil sam ta­da tka­lja, do­bra rad­ni­ca, a uče­stvo­va­la sam i na pr­voj omla­din­skoj rad­noj ak­ci­ji u se­či dr­va na Cr­nom vr­hu. Po­sle pre­tr­ča­nih ne­ko­li­ko sto­ti­na me­ta­ra, pre­da­la sam je dru­goj gru­pi omla­di­na­ca i vra­ti­la se zbo­ru, na ko­jem smo pe­smom i ko­lom na­sta­vi­li pro­sla­vu pra­zni­ka – skrom­no je is­pri­ča­la Vla­ji­će­va – de­voj­ču­rak, ko­ja je pr­va u isto­ri­ji Ju­go­sla­vi­je no­si­la „Ti­to­vu šta­fe­tu”, da bi po­tom, kroz špa­lir raz­dra­ga­ne ma­se, „izum pan­če­vač­kih sko­je­va­ca” bio do­net do oba­le Du­na­va, na­kon če­ga Va­sa Pe­rin, po sce­na­ri­ju se­da u ča­mac, sti­že na­sred re­ke… kad ta­mo… ni­ko­ga da ga do­če­ka i pa­li­cu pri­hva­ti.  

– Most bio po­ru­šen, pa je pri­mo­pre­da­ja tre­ba­lo da se oba­vi na Du­na­vu, ali nas Be­o­gra­đa­ni ni­su do­če­ka­li. Tu na li­cu me­sta pa­da od­lu­ka da na­sta­vim do cen­tra pre­sto­ni­ce, Pr­vo­maj­ske pa­ra­de, sve­ča­ne lo­že i sam je pre­dam lič­no Bro­zu! Pre­tr­čao sam ona­ko u šor­cu i ma­ji­ci put do Sla­vi­je, da bih se na Tr­gu Di­mi­tri­ja Tu­co­vi­ća pri­klju­čio rad­ni­ci­ma sa za­sta­va­ma. U de­fi­leu sam pro­šao po­red tri­bi­ne na Ter­zi­ja­ma, na ko­joj se na­la­zio drug Ti­to, ali se da­lje ni­je mo­glo, ali sam ipak ne­što ka­sni­je sa Ba­ki­ćem ko­li­ma pre­neo šta­fet­nu pa­li­cu na De­di­nje. Već je sve bi­lo pri­pre­mlje­no da je pre­dam Ti­tu, ka­da je kod pred­sed­ni­ka do­šao je­dan ru­ski vi­ši ofi­cir i od tog ča­sa vi­še ni­je mo­gao da nas pri­mi. Šta­fe­tu je pre­u­zeo je­dan ofi­cir, a šta je po­sle bi­lo, ne znam – pri­čao je za isti fa­brič­ki list po­sled­nji no­si­lac pan­če­vač­ke šta­fe­te.

Ve­ra Vla­jić je na­red­nih go­di­na de­vet­na­est pu­ta pro­gla­ša­va­na udar­ni­com i bi­la uče­snik pr­vog sle­ta udar­ni­ka Sr­bi­je, a za svoj rad u dva na­vra­ta od­li­ko­va­na je Me­da­ljom i Or­de­nom ra­da. Ka­sni­je su i Ve­ra i Va­sa, po svo­jim sve­do­če­nji­ma, sre­li Ti­ta. Ve­ra već 1946. kao član de­le­ga­ci­je uče­sni­ka Pr­vog sle­ta udar­ni­ka Sr­bi­je i de­ce­ni­ju ka­sni­je na Pr­vom kon­gre­su sa­mo­u­pra­vlja­ča u Be­o­gra­du, dok se Pe­rin na­šao uz dru­ga Ti­ta 1947. go­di­ne, pri­li­kom  nje­go­ve po­se­te gra­di­li­štu fa­bri­ke „Ivo Lo­la Ri­bar” u Že­le­zni­ku, a Vi­to­mir Su­dar­ski, ne­ka­da pred­sed­nik op­šti­ne Pan­če­vo, u svo­joj knji­zi „Ski­ce za­gu­blje­ne po­ve­sti” pi­še da je mno­go go­di­na ka­sni­je, na iz­lo­žbi šta­fet­nih pa­li­ca u Mu­ze­ju „25. maj”, upor­no tra­žio onu pr­vu, iz­re­zba­re­nu u ora­ho­vom dr­ve­tu, „ali je ni­sam na­šao”, baš kao što ne­ma i ni­jed­ne nje­ne sa­ču­va­ne fo­to­gra­fi­je.