Prva štafeta krenula 1. maja iz Pančeva
Првомајска парада у Панчеву 1945. године (Фотографије Историјски архива Панчево)
Nakon oslobođenja grada, prva velika manifestacija organizovana u Pančevu bio je narodni zbor 1. maja 1945. godine. Sa mitinga povodom Praznika rada, koji je okupio nekoliko hiljada Pančevaca i žitelja okolnih mesta, upućene su prigodne poruke drugu Titu. I ne bi tu bilo mesta priči da sa oboda grada, iz Vojlovačke šume, nije ispraćena prva štafeta, godinu dana pre nego što kazuje zvanična verzija istorijskog događaja, po kojoj je omladina Kragujevca, a nakon inicijative Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije da 25. maja organizuje svečanu proslavu Brozovog rođendana, predložila masovno trčanje omladine širom Jugoslavije sa lepo izrađenim palicama i u njima rođendanskim čestitkama, a maršal prvu primio u Zagrebu 1946. godine.
Za sprovođenje originalne ideje o kasnijoj Štafeti mladosti, potekle od pančevačke partijske organizacije, za operativca je određen staklarski radnik Mića Josipov sa zadatkom da sa omladinom na čijem je čelu bio Dejan Obradović uspostavi vezu sa Beogradom, odredi trasu i organizuje put štafete, dok je pravljenje palice povereno članovima SKOJ-a u ovdašnjoj fabrici nameštaja „Gaj”. Dizajnom i izradom su se pozabavili Dušan Sel, braća Stefan i Joca Ramljanac, Jani Nađ, Dušan Milenković i Jani Forgo, a umetnički ju je od orahovog drveta izrezbario Geza Sabadoš. Dan uoči praznika gradske ulice su bile „obučene” u parole i poruke Titu, Partiji, Narodnooslobodilačkoj vojsci, bratstvu i jedinstvu, a velikim slovima dominirale su reči „Mir, Sloboda, Rad”.
Poslednjih dana aprila određeni su i omladinci i omladinke kojima će pripasti čast da, svaki po pet stotina metara, trčeći ponesu štafetu. Prva je bila Vera Vlajić, radnica „Tekstilane”, a na samoj obali Dunava palicu je trebalo da preuzme i na sredini reke preda beogradskim kolegama, Vasa Perin, rezač stakla u pogonu za proizvodnju automobilskih vetrobrana u nekada gigantu grada na Tamišu Industriji stakla „Pančevo”.
Dakle, sa pančevačke strane razrađeni su bili svi detalji, ostalo beše da Josipov obavesti Mitra Bakića, prvog predsednika Saveza sindikata, da su s ove strane Dunava spremi, a da on pripremi doček na svom terenu. Sam Dušan Bogdanov – Senko, nakon održanog govora sa provizorne bine, predao je omladinki Veri prvenče štafete ispraćene porukom „da će radnici pančevačkih fabrika ispuniti proizvodne planove i da spremno dočekuju prvu petoletku…”
– Bila sam 16-godišnja skojevka pančevačke „Tekstilane” – pričala je 1985. godine za List Organizacije udruženog rada ISP „Naša reč” u prvomajskom izdanju pod brojem 503, tekstilna radnica Vlajićeva. – Nekoliko dana pre praznika čula sam za zbor u Vojlovačkoj ili kako je mi zovemo Starčevačkoj šumi. Ne znam ni danas otkud sam baš ja određena da ponesem štafetnu palicu. Bil sam tada tkalja, dobra radnica, a učestvovala sam i na prvoj omladinskoj radnoj akciji u seči drva na Crnom vrhu. Posle pretrčanih nekoliko stotina metara, predala sam je drugoj grupi omladinaca i vratila se zboru, na kojem smo pesmom i kolom nastavili proslavu praznika – skromno je ispričala Vlajićeva – devojčurak, koja je prva u istoriji Jugoslavije nosila „Titovu štafetu”, da bi potom, kroz špalir razdragane mase, „izum pančevačkih skojevaca” bio donet do obale Dunava, nakon čega Vasa Perin, po scenariju seda u čamac, stiže nasred reke… kad tamo… nikoga da ga dočeka i palicu prihvati.
– Most bio porušen, pa je primopredaja trebalo da se obavi na Dunavu, ali nas Beograđani nisu dočekali. Tu na licu mesta pada odluka da nastavim do centra prestonice, Prvomajske parade, svečane lože i sam je predam lično Brozu! Pretrčao sam onako u šorcu i majici put do Slavije, da bih se na Trgu Dimitrija Tucovića priključio radnicima sa zastavama. U defileu sam prošao pored tribine na Terzijama, na kojoj se nalazio drug Tito, ali se dalje nije moglo, ali sam ipak nešto kasnije sa Bakićem kolima preneo štafetnu palicu na Dedinje. Već je sve bilo pripremljeno da je predam Titu, kada je kod predsednika došao jedan ruski viši oficir i od tog časa više nije mogao da nas primi. Štafetu je preuzeo jedan oficir, a šta je posle bilo, ne znam – pričao je za isti fabrički list poslednji nosilac pančevačke štafete.
Vera Vlajić je narednih godina devetnaest puta proglašavana udarnicom i bila učesnik prvog sleta udarnika Srbije, a za svoj rad u dva navrata odlikovana je Medaljom i Ordenom rada. Kasnije su i Vera i Vasa, po svojim svedočenjima, sreli Tita. Vera već 1946. kao član delegacije učesnika Prvog sleta udarnika Srbije i deceniju kasnije na Prvom kongresu samoupravljača u Beogradu, dok se Perin našao uz druga Tita 1947. godine, prilikom njegove posete gradilištu fabrike „Ivo Lola Ribar” u Železniku, a Vitomir Sudarski, nekada predsednik opštine Pančevo, u svojoj knjizi „Skice zagubljene povesti” piše da je mnogo godina kasnije, na izložbi štafetnih palica u Muzeju „25. maj”, uporno tražio onu prvu, izrezbarenu u orahovom drvetu, „ali je nisam našao”, baš kao što nema i nijedne njene sačuvane fotografije.