Velika je stvar ćutanje

04. 05. 2018. 22:00

Исидора Секулић

(Žilu Romenu, piscu)
Latinski pesnik i epigramatičar Marcijal nije baš sasvim sigurno da je sam dosta ćutao, ali je bar lepo napisao veliku istinu: Est magna res tacere. Rečju „ćutanje” izdašno se služi literatura. Ona je donela naviku da se ćutanje ceni estetički, kao ceremonijalni izraz nad tajnom, eventualno nad dubinama. Ima ćutanje i ćutanje. Ono koje je ceremonija nad nemirima, i ono koje je mirna površina nad nečim vrlo jasnim i određenim, što se u pravom času za trenutak može pretvoriti u reč. Ćutanje dakle nije neki od reči ispražnjeni prostor, nego je promišljena i progutana reč.

Pronašli smo da ovo svoje vreme zovemo „prelaznim vremenom”. Mesto da ga zovemo vreme u koje je glavna tehnika svih sredina, a naročito odgovornih sredina, prešla u govorljivost i govorenje. Šta bi imalo da znači prelazno vreme? Kao da ima ičega u vremenu što nije prelazno. Kao da može biti neko parče nepunopravnog i neistorijskog vremena, nekog inferiornog koje će, volšebno, ispasti iz kontinuiteta i niko neće biti za nj odgovoran. „Prelazno vreme” jedna je od fraza današnjeg konfuznog i brbljivog života. Da je svet konfuzan vidi se po tome što se svi prestiži klate, stari i novi, materijalni i duhovni. A da je govorljivost najgora tehnika za podizanje i učvršćivanje prestiža, vidi se jasno po tome što je stanje današnjeg sveta jedno veliko odsustvo dostojanstva. Nad tom jasnoćom trebalo bi zaćutati.

Srednjovekovni kaluđer zabeležio je iskustvo: i oni koji mnogo putuju, i oni koji mnogo govore, retko se posvećuju; to jest, retko postižu gornji i vrhovni stepen u jednom naprezanju i pozivu. Zašto današnji državnici i politički vođi neprestano putuju? Zašto se neprestano slikaju? Zašto pri tom neprestano govore? Očajno je što nigde više nema namrštenog muškog ćutanja, što treba ići među drevne biste i portrete da bismo videli nad progutanom rečju stisnute zube i usta. Mnogi današnji političari svaki svoj potez, svaku polunameru govore i objavljuju. Svaki tuđ potez i polunameru jezikom postaju. Zašto odmah govoriti kad se odmah neće ništa raditi, i kad se odmah ne zna šta će se posle moći raditi. Brza reč je samo refleks. Brza reč nema pozadine, nema kuće, ne može natrag, juri dalje i vuče za sobom čoveka.