Kompleks Petra Pana

Zoran Milivojević

21. 05. 2018. 08:00

(Срђан Печеничић)

Rast i razvoj ličnosti se odvija tokom celog života, tako da pojedinac prolazi kroz različite faze emotivnog razvoja. O zastoju nečijeg emotivnog razvoja govorimo onda kada osoba „zastane” u nekoj od razvojnih faza i odbija da pređe u sledeću. Ove razvojne faze nisu čvrsto definisane, tako da ne možemo govoriti o nekoj psihopatologiji, već o različitim izborima koje ljudi čine kako bi svoje živote živeli na načine koji im najviše odgovaraju. U tom smislu treba shvatiti i pojmove „emocionalna zrelost” i „odraslost”.

Detinjasti i nezreli

Iako pojedinci imaju pravo da žive ovako ili onako, dobro je ako drugi koji su sa njima u kontaktu ili sa njima ulaze u emotivne veze, znaju šta mogu da očekuju od različitih varijeteta i tipova ličnosti. Jedan od takvih tipova je i odrasla osoba koja odbija da emotivno odraste i preuzme odgovornosti prema sebi i drugima na onaj način koji zajednica očekuje od funkcionalno odrasle ličnosti.

Jedan od načina da se označi osoba koja odbija da emocionalno odraste jeste da se imenuje prema nekoj svima dobro poznatoj ličnosti iz literature. U ovom slučaju reč je o Petru Panu iz dobro poznate bajke za decu, koji živi u zemlji Nedođiji u kojoj deca nikada ne odrastu, tako da su večito deca. Drugi, stručniji nazivi su večiti mladić (puer eternus) ili večita devojka (puella eterna).

Zašto neko odbija da odraste, iako je u svojim tridesetim ili četrdesetim godinama? Glavni uzrok otpora je što ovi ljudi imaju negativne predstave o odrastanju i emocionalno zrelom životu. Za njih je odrasli život nešto neprihvatljivo: dosadno, monotono, puno obaveza, žrtvovanja, bez zabave i životne energije. Kada neko na taj način doživljava odrastanje, sasvim je razumljivo da ne želi da zakorači u tu vrstu života.

Problem u ovoj vrsti razmišljanja jeste da postoji razlika između nečije predstave o odraslom životu i odraslog života kao takvog. Tačno je da neki odrasli ljudi žive na opisani način, ali to je samo jedan od načina. Postoji čitav niz drugih, zabavnih i kreativnih načina na koji neko može da funkcioniše kao emotivno zrela ličnost.

Ono što je karakteristika osoba sa kompleksom Petra Pana jeste to što su infantilni, to jest detinjasti. To znači da u njihovoj ličnosti preovladava onaj deo ličnosti koji nazivamo „unutrašnje dete”. Zbog toga se u brojnim situacijama i odnosima ovi ljudi ponašaju na detinjast, nezreo način. Njima se zamera da su neodgovorni prema drugima, a često i prema sebi; da su egocentrični i hedonistični, usmereni samo na svoja zadovoljstva i užitke; da nisu u stanju da uspostave dublje emocionalno vezivanje za drugu osobu, već da im je druga osoba važna samo dok im stvara osećanje prijatnosti, a da raskidaju i odlaze kada primete da su se „ohladili”. Za njih je dobar život stalna zabava i igra; traže uzbuđenje i stalnu pozitivnu stimulaciju. Kako je uloga roditelja povezana sa odricanjima, ove osobe imaju otpor prema njoj.

Unutrašnje dete je veoma važan deo ličnosti tokom celog života, bez obzira koliko neko ima godina. Jedna izreka kaže da sve dok neko ima aktivno unutrašnje dete da nikada neće biti star.

Zabava i kreativnost u svetu odraslih

Razlika između Petra Pana i emocionalno zrele osobe je u tome koliko i kada koriste svoje unutrašnje dete. Dok Petar Pan većinu svog života živi iz svog unutrašnjeg deteta, emocionalno zrela osoba ga koristi samo povremeno. Kod nje je ovaj deo ličnosti koji je odgovoran za duhovitost, zabavu, kreativnost, igru, maštanje i koji je izvor životne energije, u skladu sa drugim delovima ličnosti, tako da ga osoba aktivira povremeno, u primerenim situacijama i odnosima. Dok je Petar Pan detinjast, emocionalno zrela ličnost ume da bude detinja. Sa druge strane, oni koji potpuno isključe ovaj deo ličnosti žive onu odraslost koje se Petar Pan užasava.

Kako pomoći onoj osobi sa kompleksom Petra Pana, a koja traži pomoć da odraste? Pomoći joj da promeni svoju negativnu predstavu o odraslosti i da u nju doda zabavu, duhovitost i kreativnost. Ako roditelji nisu žrtve svog roditeljstva i ako deci pokazuju da žive kvalitetnim životima, da su dobri i sebi i drugima, tada će biti detetov uzor i ono će želeti da odraste na isti takav način.