Dečanski put, dan posle
Нема ниједног калуђера који није чуо звук моторне тестере и падање борова, кестена или храстова које су њихови претходници садили с оне стране реке (Фотографија са сајта Епархије рашко-призренске)
Iz potkopanog brda štrči korenje kestenja, jova, bukava. Bistrički kanjon zasečen je s leve strane i to sivo prašnjavo proširenje nastavlja se prema Visokim Dečanima. Teške mašine radile su bez ikakve dozvole u zaštićenoj manastirskoj zoni. Odlučeno je da se gradi magistralni put Plav–Dečani i on bi, uprkos svim zakonima i obilaznici, trebalo da izbije na glavnu kapiju najlepše balkanske građevine 14 veka.
Iza te kapije stiže panični apel za zaštitu koji se ne razlikuje mnogo od prethodnih poziva za pomoć što se, skoro dvadeset godina, čuju s one strane zidina ove svetinje. Uprkos njemu u manastiru je sve tiho i uređeno, nasmejani otac Petar dočekuje goste s Tajlanda.
Ali, u suštini, svaki poziv odavde je dramatičan, iako je zakon na strani manastira, a pored fresaka, ispred kamenih reljefa i hrama, žive tolerantni, obrazovani, otvoreni i neposredni ljudi koji nikada nisu odbili da pomognu Albancima.
Nikada niko iz ove kuće u podnožju Prokletija nije, u najgore vreme rata, uputio ružnu reč ili odbio da smesti izbeglice – jednako i srpske i albanske; odavde su teško bolesna albanska deca otišla na lečenje, gladni i siroti pomognuti; ovde su, iza bodljikave žice, kaluđeri čitali molitve pred ćivotom Svetog kralja Dečanskog mnogom sumasišavšem, nerotkinji, obolelom...