Specifična težina SPS-a
Ивица Дачић (фото С. Ћирић)
Iako je ujedinjavanjem Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije 1990. Srbija prva među jugoslovenskim republikama formalno ukinula komunističku partiju, rađanje Socijalističke partije Srbije opozicija je okarakterisala kao „komunističku zaveru”. Spajanje SKS i SSRN pod novim, SPS krovom bilo je, kako se tvrdilo u stranoj štampi tog vremena, samo vešt politički manevar Slobodana Miloševića uoči višestranačkih izbora koji su održani u decembru 1990, odnosno šest meseci posle formiranja SPS-a.
Novinski izveštaji s dvodnevnog, Prvog kongresa partije, održanog 16. i 17. jula 1990. predstavljaju svojevrsne istorijske dokumente jer su diskusije, polemike i reakcije na ovaj događaj verna slika prilika, ali mnogo više neprilika, koje su tada tek pretile ovim prostorima. Učesnici kongresa su poručivali da „ljudi u Srbiji misle da nema sreće od zatvaranja u sebe i cepanja Jugoslavije” jer „zatvaranjem male države i mali narodi postaju još manji”. Upozoravalo se i da je „separatistički pokret na Kosovu stalna pretnja stabilnosti, ne samo Srbiji i Jugoslaviji već i ovom delu Evrope” i da će „narednih meseci biti donošene sudbinske odluke i za Srbiju i za Jugoslaviju”.
U kakvim je političkim prilikama održana osnivačka sednica SPS-a govore i pozivi nekih delegata da se osude „delegati Albanci koji su doneli deklaraciju nezavisnosti ispred ulaza u Skupštinu Kosova, separatisti u Sloveniji, HDZ i njegove fašističke metode koje sprovodi u Hrvatskoj nad srpskim življem, a koje su možda i teže od metoda separatista na Kosovu”. Iako je bilo jasno da s mesta predsednika Predsedništva Socijalističke Republike Srbije, Milošević nema dostojnog protivkandidata za stranačkog predsednika, ispoštovana je procedura koju je predviđao statut pa je „na crtu” već uveliko popularnom Slobi izašla Radmila Anđelković.
Prvi kongres SPS-a ostaće upamćen i po tome što je učestvovalo i nekoliko akademika – Mihailo Marković, koji se smatra duhovnim ocem socijalista, kao i Antonije Isaković i Dobrica Ćosić, kome je čak i ponuđeno mesto u rukovodstvu SPS-a, ali ga je on odbio s obrazloženjem da ne želi da pripada nijednoj partiji.