Šest premijera u sezoni Bečke opere
На бeчкој безбедносној гвозденој завеси своје дело представио је амерички концептуални уметник Џон Балдесари (Фото М. Јауковић)
Specijalno za „Politiku”
Beč – Na samom izmaku ovogodišnje pozorišne sezone u Bečkoj operi, opera „Toska” je zabeležila svoje 603. izvođenje, u režiji Margarite Valman. Reč je o klasičnoj rediteljskoj postavci ove opere iz daleke 1957. godine koja, kao takva, u potpunosti postavlja pevače u prvi plan, konsekventno ostajući podređena pevanju. Svedoci smo toga da se na polju operske režije poslednjih decenija vrše najsmeliji eksperimenti koji često počivaju na usiljenim inovacijama i krajnje nemotivisanim, a radikalnim, intervencijama na planu rediteljskog koncepta, usled čega se režija iscrpljuje u svojoj samodovoljnosti, (p)ostajući samoj sebi svrha.
U poređenju sa ovakvim savremenim svetskim operskim trendovima, šezdeset godina stara postavka „Toske” uistinu deluje kao pravi muzejski eksponat. Stoga bi svakoj eventualnoj sumnji u opravdanost njenog održanja na repertoaru Bečke opere trebalo, možda, pristupiti sa stanovišta da je reč o dragocenoj mogućnosti da se neposredno susretnemo sa „živim” svedočanstvom o nekadašnjem, posve klasičnom pristupu režiji jedne opere, kakav ova znamenita kuća, kroz svoju „Tosku”, svesno, i sa razlogom, i dalje neguje. U naslovnoj ulozi je nastupila sjajna Ketrin Neglštat, američki sopran, dok je tenor Stefano Seko, kada je reč o Bečkoj operi, debitovao u ulozi Kavaradosija. Poseban utisak na publiku ostavio je poljski bariton Andžej Dober svojom sugestivnom scenskom pojavom i moćnom vokalnom interpretacijom Barona Skarpije. Možda neočekivano, a možda i ne, zvezda večeri je bio čuveni italijanski dirigent Marko Armilijato koga je publika frenetičnim aplauzima pozdravljala tokom činova, da bi na kraju predstave doživeo ovacije.