Rusija: Postsovjetsko učenje o patriotizmu

03. 05. 2008. 22:00

Црква и грб: процват родољубља (Фото АФП)

Specijalno za „Politiku”

Moskva,aprila – Prošle jeseni u centru pažnje u Rusiji bila je tema patriotizma kod mladih ljudi. Povod je bio spisak udžbenika za 2008/09. koje je objaviloM inistarstvo za obrazovanje. Posebnu pažnju privukli su preporučeni udžbenici novije istorije koji treba da isprave sovjetsko, ali i postsovjetsko friziranje stvarnosti. Nezadovoljni „stanjem patriotizma” kod omladine, neki su predlagali uvođenje u škole predmeta na kome bi se predavala ljubav prema domovini, deputati Državne dume Rusije tražili su da deca u školi uče himnu, državnu simboliku i poštovanje prema zastavi, Crkva – da se uvede predmet pravoslavna kultura (ili neke druge religije, a za ateiste – etika).

Do „krize patriotizma” i identiteta došlo je posle raspada Sovjetskog Saveza i to ne samo kod mladih ljudi, nego i kod onih koji su decenije proveli u ogromnoj državi koja je preko noći nestala. S reformama Gorbačova zemlju su zapljusnule zapadne vrednosti o kojima nekad nije moglo ni da se sanja – od knjiga, muzike, filmova, garderobe, pa do droge i side. Sve što je dolazilo sa Zapada veoma se cenilo, a sve što je predstavljalo tradiciju nemilice je uništavano. Umesto istorije redigovane „po sovjetski”, pojavili su se udžbenici koji nisu revidirali samo sovjetsku prošlost, nego i čitavu rusku istoriju. U „Istoriji” izvesnog Kredera,čije je izdavanje finansirao Džordž Soros, fašiste su pobedili general Montgomeri i Ajzenhauer, a ruska armija se gotovo ne pominje. Pod parolom slobode govora nametani su udžbenici koji su Rusiju predstavljali kao „imperiju zla”, čija je cela istorija samo zbir zločina. Umesto patriotizma i građanske, nacionalne svesti, učenicima je nametan osećaj krivice i niže vrednosti.

O patriotizmu prvi počinje da govori 2000. godine tek izabrani predsednik Putin. Njemu se rugaju brojni intelektualci objašnjavajući da su Sovjeti „izbrukali” tu reč i da je došlo vreme da se živi po zapadnim pravilima. Ipak, onog trenutka kad je Rusija počela da se diže iz pepela, kad mediji više nisu pripadali oligarsima koji su ih koristili za svoje lične, političke borbe i ciljeve, počelo je mnogo racionalnije da se gleda na zapadnjačke vrednosti, a mediji su sve češće plasirali stav da je Rusija samostalni subjekat istorije koja ima svoje junake, svoja dostignuća važna za čitavo čovečanstvo i da ima čime da se ponosi. Ta svest se uliva i deci u školama, na časovima se ističe ruski doprinos nauci, kulturi, literaturi, na raznim kružocima, festivalima, preko televizije u brojnim dokumentarnim programima, dečjim knjigama čiji su junaci istorijske ličnosti... Generacije rođene devedesetih godina prošlog veka, koje nisu vaspitavane u sovjetskim školama, ni u pionirskim organizacijama, možda se ne snalaze baš najbolje u sopstvenoj istoriji, ali svest o pripadnosti velikom narodu niko nije uspeo da im uzme. Neretko, oni, isto kao i njihovi roditelji, plaču dok slušaju rusku himnu.

I mada bi većina predstavnika starijih generacija rekla da je „današnja omladina”, „nedostojna istorije naše”, prema sociološkim istraživanjima, ona ponovo, posle više od 10 godina, veruje u svoju zemlju i svoju budućnost.