Moji utisci o Aznavuru
(Фото Википедија)
Odlaskom velikog Šarla Aznavura završeno je doba francuske šansone. Ostaje više od 1.200 njegovih pesama, od kojih će svako pronaći svojih omiljenih desetak koje su obeležile različite faze u životu svakog poštovaoca. Moj duboki lični utisak, koji opisujem s dosta emocija, jeste sećanje na izuzetno skromnog, smernog i nenametljivog čoveka, koji u trenutku izlaska na scenu postaje dominantan, posvećen svom delu i predan publici.
Nemam dovoljno godina da bih pisao o koncertima u čuvenoj pariskoj Olimpiji, o kojima sam slušao i kasnije gledao video-zapise, ali iz svoje „pariske faze” ne mogu da zaboravim seriju koncerata u Kongresnoj dvorani na Port Majou koja se ponavljala godinama, a ja sam imao sreću da početkom devedesetih kao gimnazijalac prisustvujem toj neverovatnoj komunikaciji s publikom i razmeni emocija. Ne mogu a da ne primetim da je i publika tada bila drugačija: imala je muzički ukus, različit od današnjeg. Na sceni beskrajno šarmantan, duhovit i posvećen muzici, umeo je da zadivi parisku publiku, koja je s njim pevala satima. Negde, početkom devedesetih, gošća na jednoj seriji koncerata u Kongresnoj dvorani bila mu je Liza Mineli, koja je neskriveno pokazivala divljenje prema velikanu.
Drugi duboki utisak nosim s promocije jednog od njegovih albuma leta 2003. godine u prodavnica ploča na obali Sene, u bulevaru Sen Mišel koji vole mladi Parižani. Aznavur se rado odazvao pozivu pola sata pre početka promocije uredno je stajao na trotoaru velikog, prometnog bulevara i posmatrao užurbane, uglavnom mlade Parižane kako hrle ka velikim staklenim vratima prodavnice, žureći na promociju, a da nisu ni primetili odmerenog, skromnog i veoma strpljivog Šarla Aznavura. Iz prikrajka sam pratio razvoj ovog neverovatnog dokumentarca. Bez obezbeđenja i trunke pretencioznosti, veliki Aznavur proveo je nekoliko sati u spontanom razgovoru sa svojim poštovaocima…
Imam dovoljno godina da s nostalgijom pamtim („Avec un brin de nostalgie”… naslov sa Aznavurovog albuma snimljenog 2015. „Encores”), a sada sa posebnom setom, sećam se Monmartra iz Aznavurove pesme „La Bohème. Neponovljiv, originalan, neumoran, do poslednjeg dana je radio, a spremao je i album s novim pesmama. Bio je jedinstven, autentičan i neuporediv s bilo kojim od velikana.
Dr Mirjan M. Nadrljanski, Novi Sad