Zbog Van Goga sam promenio život
Дела са изложбе у павиљону „Цвијета Зузорић” (Фото УЛУС)
Čitav život, sa manama i vrlinama, blizak svakom od nas, ali i njegov sopstveni može se prepoznati ovih dana u delima koja je stvorio Velizar Krstić, slikar, grafičar, vajar i pedagog. I izložio ih u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ na Kalemegdanu, u Beogradu, gde će publika moći da ih pogleda do 15. oktobra. Slike, crteži i skulpture su novijeg datuma, a grafike iz raznih perioda govore o ljubavi, motivima, o dragim ljudima iz porodice, o kolegama, strepnji koja tišti ne samo našu zemlju, već čitav svet.
Figura praroditeljke dominira, asocira nas na majku kao uporište, a jedan od motiva na izložbi je zid-simbol embarga i migrantske krize. Prepoznatljivi su portreti žena sa licem koje se u pokretu preliva, a grafike svedoče o mladom, ali i zrelom Velizaru Krstiću. Recimo, jedna od njih predstavlja Van Goga koji je bio presudan za njegov rad, a tu su i likovi mladih ljudi koji umesto lica imaju broj, onih koji su stradali u ratovima. Orah liči na ljudski mozak, a voće, blistavo grožđe, nasuprot teškim temama opet podseća na radost života, uživanje, lepotu prirode, na dobro u čoveku.
– Umetnik ne može u teškim vremenima da se bavi samo lepim prizorima, da slika cveće ako ga neko bombarduje, njegova je dužnost da progovori o stvarnosti takvoj kakva je. Zato sam i ovekovečio ta lica koja su samo broj, jer mi smo imali i bombardovanje, ratove i žrtve. Postoji jedna slika velikog formata koju sam oslikao sa lica i naličja, sa umrlicama, a bila je izlagana tako da stoji na sredini prostorije i ne može da se ne pogleda, mada ovog puta nije na postavci. Grafika muve je aluzija na napast koja ne da mira čoveku, a slikam zidove kao ravnodušnost prema tuđoj patnji. Morao sam da pokažem šta me sve pogađa u svetu u kojem živim – kaže Velizar Krstić, umetnik koji više od četiri decenije sa uspehom stvara na domaćoj likovnoj sceni. Sadašnja izložba u „Cvijeti Zuzorić“, iako velika po obimu, nije retrospektiva, a i umetnik misli da je za to još rano, već je rezultat Jesenje nagrade Ulusa, koja podrazumeva da laureat predstavi publici svoj rad.
– Uloga majke je veoma važna, ne zaboravlja se majčino mleko koje nas je odgajilo, zato je moja praroditeljka zaokružena, na njoj su istaknute grudi kojima nas je podigla, a neke praroditeljke imaju samo oko. Ono brižno, koje nas gleda, čuva i voli. Skulpture u terakoti su nastale zato što sam hteo da praroditeljki dam treću dimenziju. I na crtežima sam je ovekovečio, a koristio sam drvene bojice i iznenadio sam se kakav je efekat postignut. Izložio sam i malu kolekciju bista. Imam ja i veće formate skulptura, ali ih je bilo teško doneti do galerije, pa sam odustao – objašnjava Krstić.
Upitan zašto je izložio grafiku na kojoj je Van Gog, umetnik je odgovorio:
– Kao mladić sam sa društvom otišao na letovanje i u nekom izlogu video reprodukciju Van Goga. Toliko mi se dopala da je jedan od mojih prijatelja ušao u radnju i kupio mi je. To je zaista bilo prelomno, jer sam počeo da crtam. Odlučio sam da napustim dotadašnji posao i da polažem prijemni na Akademiji. Mojoj porodici nije bilo drago zbog te odluke. Nisam imao predznanja, nisam se ni pripremao za prijemni i položio sam iz prvog puta. Tako je počelo. Zbog Van Goga sam se okrenuo umetnosti i promenio svoj život.
Velizar Krstić je na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu postdiplomske studije završio u klasi profesora Đorđa Bošana. Godinu dana proveo je na Akademiji u Beču, a potom i na Fakultetu lepih umetnosti u Atini, u klasi profesora Konstantina Gramatopulosa. Bio je predavač na Aristotelovom univerzitetu u Solunu, ali i na FLU u Beogradu.
– Sećam se da mi je boravak u Beču delovao nekako hladno, nisam bio u stanju da se potpuno opustim, bilo je neke tuge u meni. Dok sam u Atini i kasnije u Solunu stekao mnogo prijatelja, naučio njihov jezik. Grčki prijatelji su na otvaranje ove moje izložbe stigli krišom, hteli su da me iznenade i samo su se pojavili ispred moje kuće – opisuje svoja inostrana iskustva Krstić.
O tome kako doživljava pojedinca, savremenika, ali i svoje kolege u današnjoj situaciji naš sagovornik odgovara:
– Kad je reč o umetnicima, vidim samo rezignirane ljude, nestaje polako i likovna kritika. Gde je Muzej savremene umetnosti danas, šta radi? Voleo bih da vidim nekog istoričara umetnosti iz tog muzeja da dođe na moju izložbu, oni nemaju kontakt sa umetnicima, ne vrše odabir dela, ne vidim da išta rade. Inače, slikar ne sme da skriva svoje stavove, mora da pokaže šta misli i to nije za osudu kao što je nekad bilo kada su spaljivane slike. Trebalo bi da razmislimo šta hoće da nam kaže autor i da verujemo u njegovu dobru nameru.