Sve je manje pašnjaka i ovaca

08. 10. 2018. 23:59

Фото О. Јанковић

Banatsko Novo Selo – Stado ovaca retka je slika na južnobanatskim pašnjacima. Sve ređe je i da sretnete kakvog mlađeg čobanina, a jedinstvena ona s oboda Banatskog Novog Sela, da naiđete na njih dvoje. Baš tako, kao što su par u životu, tako i više od četrdeset godina zajednički rade Jovan i Smilja Lazić.

Svakoga dana su uz ovce, duže od dve decenije. Čobane za sebe, ali pripaze i pokoju komšijsku ovcu. Grla je tako malo da je ovo što se može videti na obodu sela i sve što se da prebrojati po ovdašnjim torovima – ukupno osamdesetak. Jedva da se skupi u ovo jedno stado, a ostale stoke na paši, kao i lepih travnatih komada zemlje gotovo da i nema. Retkost je i da se oni na svoj položaj uopšte ne žale. Nasmejani i dobro raspoloženi rado prihvataju razgovor.

„Nama je ovako dobro. Svakoga dana, kao što neki idu u kancelariju, mi se uputimo ovde. Radni dan je od svitanja do sumraka. Lakše nam je jer smo zajedno i nije dosadno. Jednostavno se navikneš i dan prođe… Ovde i jedemo, žena ponese nešto hrane, ređe idemo na pauzu za ručak, a možemo jer kuća nije daleko. Znaš kako se isplati. Ja ljudima kosim livadu pred kućom, dam nešto stajskog đubriva za detelinu i tu dobro prođem. Veći deo godine ovce pasu. Sezona nam je od marta do kasne jeseni, pa i zimi sve dok nema snega”, priča nam Jovan. A upravo na nedostatak toplog obroka, usamljenost i monotoniju žale se njihove kolege. Čobani su traženi i dobro plaćeni „kadar” ali ih je sve manje, pa je i to razlog što se i stada smanjuju. I tako se krug zatvara. Njih dvoje su izbegli iz Knina, devedesetih godina prošlog veka i skućili se u Banatu. Jedino je naglasak ostao. Deca su otišla svojim poslom.

Gradski čovek koji u urbanim uslovima juri za poslom, pritisnut kreditima, plaćanjem računa, bombardovan bujicom informacija i savetima za zdrav život i prevenciju bolesti, prosto poželi da ovako zarađuje. Ali i novoseljansku idilu kvare muke koje nisu zaobišle ni ove ljude.

„Prvo smo držali krave, ali smo ih smakli i sada čuvamo ovce, malo koza svojih i nešto tuđih, sve ukupno 85 komada. Za to me ljudi plate. Nema ovde mnogo, po kući neko ima tri-četiri grla, da ima sveže mleko i spravi nešto sira. Ovde krađa nema. Ne mogu da kažem i prodaja jagnjadi s proleća donese neki dinar, ali muka je šta sa vunom, jer je niko neće. Meni 15 džakova stoji od proleća i moraćemo da je bacimo, a mogla bi da se dobro iskoristi kao nekada što se radilo. Bilo je organizovanog otkupa, ljudi pričaju da je išla za so – kilo vune, dve kile soli, a sada je niko neće, pa stoji, usmrdi se, a mi se davimo u njoj i bacamo je što je grehota. Od mleka žena pravi sir i to dobro ide. Ali teško je sa pašnjacima, jer ovca mora da pase svakog dana”, vele još naši sagovornici.

Jovan i Smilja imaju pomoć vernih i vrednih pulina, za koje pričaju da obavljaju pola posla. Neumorno jure zabludele ovce koje umeju da se zanesu. Kažu skoro sve znaju sami, poslušni su i vežu se za gazdu, pa kod drugog neće da „rade”.

„To su posebni kerovi, a bez ovog našeg ne bismo mogli da izađemo na kraj, jer i godine su pritisle, ali radićemo dok nas zdravlje služi. Za sada je dobro, sve u svemu ne žalimo se. Volimo ovaj posao, zajedno smo, a i nismo hteli da živimo od socijalne pomoći i da budemo na teretu deci”, zaključuju Jovan i Smilja Lazić.