Sa grupom iračkih vojnika do istorijske pobede

Aleksandar Miletić

23. 10. 2018. 17:43

Братислав Ђорђевић са оригиналним записником са меча из Њу Делхија, на којем је Ирак савладао екипу Јемена са 251:33. (Фото А. Милетић)

Košarkaški stručnjak Bratislav Bata Đorđević, prvi trener koji je podigao „Politikin” pehar namenjen prvaku Jugoslavije (sa Crvenom zvezdom 1972), pobedio je dva puta u istoj sezoni Real i uradio mnogo toga u sportu i košarci, ali jedna stvar će zauvek ostati podebljanim slovima upisana u svetskim almanasima: najveća pobeda u zvaničnim takmičenjima Svetske košarkaške federacije (FIBA). Reprezentacija Iraka je sa njim na Azijskim igrama u Nju Delhiju 1982. godine savladala Jemen sa 218 poena razlike – 251:33!

– U to vreme vodio se iračko-iranski rat i svi najbolji igrači Iraka, članovi reprezentacije, bili su u vojsci, u kasarni koja se nalazila pored jedne fantastične hale – govori Đorđević. – Početkom 1982. od Kineza sam preuzeo reprezentaciju, a iste godine doveo sam ih u Beograd, gde smo imali 15 dana priprema. Cela ekipa bila je jednog dana gost kod nas u stanu, gde je moja supruga Mima napravila fenomenalnu večeru, a bili su prisutni i moji sinovi Saša i Miša. Da bi nam se odužili, jedan od igrača Adnan počeo je da peva iračke pesme, ostali su davali ritam, a onda su svi ustali i napravili neviđeni spektakl u našoj dnevnoj sobi.

Juče 68 godina od Popovićevog poena u Buenos Ajresu
Juče se navršilo 68 godina od početka Prvog svetskog prvenstva u košarci, održanom u Buenos Ajresu 1950. Naša reprezentacija je tada završila na poslednjem, desetom mestu, ali je jedan Srbin ušao u istoriju, kao strelac prvog poena na svetskim šampionatima. Bio je to Nebojša Popović, jedan od utemeljivača jugoslovenske škole košarke, koji je na meču Peru – Jugoslavija 33:27, 22. oktobra u dvorani „Luna park”, postigao prvi poen, sa linije slobodnih bacanja. Bio je to i jedini njegov koš na utakmici. Od naših igrača koji su tada igrali živi su samo Borislav Stanković (93) i Lajoš Engler (90). Četrdeset godina kasnije, u istoj dvorani, osvojili smo svoje treće zlato, a naša reprezentacija je trenutno, uz Ameriku, jedina sa pet titula prvaka sveta. Krajem narednog leta, u Kini, moglo bi da dođe do novog susreta u finalu, posle onog u Madridu pre tri godine.

Pošto je rekord zabeležen na zvaničnoj Fibinoj utakmici, našao se u Ginisovoj knjizi rekorda. Na pitanje, kako je uopšte bilo moguće da se ostvari pobeda od 218 poena razlike, Đorđević kaže:

– Igrači Iraka su me brzo prihvatili. Imali smo osam meseci dobrog treninga, uoči Azijskih igara u Nju Delhiju. Normalno, takav rezultat nije bio plod taktike. Jednostavno, igrali smo presing na celom terenu jer smo bili znatno bolji od njih. Oni su nam ubacivali lopte u ruke a mi smo odmah ubacivali u koš. Ušli smo u pucanj koji je trajao svih 40 minuta. Prvo poluvreme smo dobili sa 131:16. U minutu smo davali i po 12 poena.

Đorđević je u košarci bezmalo sedam decenija, a prevalio je u njoj put od igrača Radničkog sa Crvenog krsta do danas, kada se pojavljuje i kao demonstrator na nekim kampovima. Sa suprugom Mimom (nastavnik fizičkog vaspitanja) i sinovima Aleksandrom (selektor reprezentacije Srbije) i Mišom (nekadašnji junior Partizana) i njihovim porodicama čini veliku sportsku familiju, baziranu iznad svega na timskom duhu. Pošto mu prijatelji stalno govore da mu zavide što u tim godinama izgleda kao da ima 20 manje, on objašnjava da je porodica jedan od ključnih razloga za to:

– Petoro unučadi, dva sina, dve snaje, supruga Mima, to je ta ekipa koja održava Batu Đorđevića. Čitavog života pozitivno mislim, bavim se stvarima kojima ja želim, nezavistan sam – što je takođe mnogo važno, družim se sa mladima i mnogo se krećem. I danas odem tri-četiri puta godišnje na skijanje, leti plivam, svakodnevno šetam, krećem se, vozim auto… Najviše me održava rad i aktivnost okrenuta novim idejama.

Poslednje 22 godine, otkako je u penziji, učestvovao je u desetinama sportskih i humanitarnih događaja i bio osnivač kampova, turnira, magazina, TV emisija, pa i škola.

– Ne prestajem da radim, stalno su tu neki projekti. Napravili smo i školu koja se bavi preduzetništvom u sportu, da ne kukamo stalno da nema para, već da ih sami zaradimo. Pre dva meseca, prvi put predsedavam nečim: osnovali smo udruženje „Živimo zdravije”, gde smo okupili 70 eminentnih ljudi, doktora, profesora, sportskih i kulturnih radnika. Želimo da pomognemo ostvarenju planova važnih za celu naciju, ma koliko to zvučalo pretenciozno. Najviše nas interesuju najmlađi i oni u srednjem dobu. Ambicija svih roditelja je da dete bude zdravo, a to je nemoguće bez određene fizičke aktivnosti, a ona bi trebalo da bude svakodnevna stvar, način života koji mora da počne da dominira u Srbiji u kojoj se trenutno samo četiri odsto populacije bavi fizičkim aktivnostima. Stalno slušamo o gojaznosti, kifozi, skoliozi i ostalim hroničnim bolesti koje su izazvale nove tehnologije. Mi nećemo konstatacije, već želimo da ponudimo rešenja. A imamo ljude za to.