Srpski sejm u Nemačkoj
(Фото Сербски институт, Будишин)
Lužički Srbi odlučili su da formiraju svoj autonomni parlament i koristeći pravo na samoopredeljenje izbore se za prava koja ostvaruju druge etničke zajednice u Evropi, pa i Nemačkoj. U nedelju su na referendumu glasali za Srpski sejm – demokratski izabran legitimni parlament.
Evropska slobodna alijansa, čija je članica Lužička alijansa, saopštila je u ponedeljak na svojoj fejsbuk stranici da je cilj održanih izbora da omogući Lužičkim Srbima pravo na samoopredeljenje u kulturnim i obrazovnim pitanjima, kao i ispoljavanje volje da preuzmu odgovornost i učestvuju u kreiranju svoje budućnosti.
Kako sam izborni proces ne bi bio doveden u sumnju, oni su naveli da su izbori održani pod međunarodnim nadzorom i da ih je nadgledalo osam posmatrača. Sledeći korak je održavanje konstitutivne sednice 17. novembra, kada će u Šlajfeu biti izabran prvi demokratski i tajnim glasanjem izglasan parlament. Članovi lužičkosrpskog sejma imaju nameru da potom započnu pregovore za priznavanje parlamenta kao javnog tela i da predlože novi sporazum o kulturnoj i obrazovnoj autonomiji.
Inicijativa „Srpski sejm” radi na formiranju parlamenta slovenske manjine u Nemačkoj još od 2011, kako bi mogli da obezbede veću samostalnost u oblasti kulture, obrazovanja, kao i dobijanju zagarantovanog prava upotrebe svog jezika. Lužičkosrpska manjina do sada nije mogla da utiče na sadržaj udžbenika, a, kako tvrde, Lužički Srbi se u sadašnjim udžbenicima gotovo ne pominju. Osnivanjem Srpskog sejma žele da privuku pažnju pitanjima koja su im značajna ne samo u okviru Nemačke već i u EU.
Lužička alijansa okuplja oko 60.000 Lužičkih Srba i deluje u nemačkim pokrajinama Saksoniji i Brandenburgu, oblasti koja je kroz istoriju poznata kao Lužica. U pitanju je oblast jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, koja se deli na Gornju i Donju Lužicu. Lužički Srbi su danas praktično zbijeni u dolinu reke Špreje, iako su nekada zauzimali nekoliko puta veći prostor. Ima ih i u enklavama u istočnoj Nemačkoj van ove regije, recimo u Šprevaldu, na lužičkosrpskom Blota (na našem Blato), koji je nešto severnije od Lužice, u pravcu Berlina. Pripadaju zapadnoslovenskoj grupi naroda, a konfesionalno su većinom protestanti i katolici.
Lužički Srbi, iako svedeni na malobrojnu etničku zajednicu viševekovnim progonima, pokrštavanjima i obespravljivanjama, i danas su podeljeni. Starija organizacija Lužičkih Srba „Domovina” optužila je pre nekoliko godina Lužičku alijansu za separatizam, uz ocenu da se krupne promene na polju autonomije mogu ostvariti samo u saradnji s vlastima.
Još u desetom veku celokupan prostor istočno od Labe (nemački Elbe) bio je naseljen isključivo slovenskim – srpskim življem, a na levoj obali je bilo mešano slovensko-germansko stanovništvo. Neprijateljstvo različitih germanskih plemena i naroda prema ovom narodu seže u duboku prošlost i protiv njega su vođeni veliki ratovi koji su Lužičke Srbe sveli danas na nekoliko desetina hiljada pripadnika. I danas na prostoru istočno od Labe stotine toponima imaju srpsko značenje i koren reči, a na starim kartama gotovo svi toponimi su takvi, neki su kasnije preimenovani a neki samo prilagođeni nemačkom jeziku i izgovoru, npr. Laba je postala Elba, Lipnica – Lajpcig, Branibor – Brandenburg...
Već u 12. veku kreće kolonizacija i Germani počinju da se naseljavaju na njihovim teritorijama. Bilo im je zabranjeno da žive u gradovima, osim u predgrađima i podgrađima, gde su mogli da obavljaju zanatske poslove, ali su sve do 16. veka imali i dalje svoje župane, sudije i zastupnike na zemaljskim sudovima. Nisu imali sva prava, ali su mogli da stupaju u cehove.
Deo Lužice koji se nalazi u Poljskoj ima svoj centar u gradu Žarovu, na poljskom Žari, ali su tamošnji Lužičani skoro potpuno stopljeni s većinskim narodom. To je mali broj njihovih pripadnika pošto su Poljaci posle Drugog svetskog rata većinu proterali zajedno s Nemcima.
Znameniti Lužički Srbi su filozof Gotfrid Vilhelm Lajbnic, koji je ostavio dubok trag u matematici i fizici, vojskovođa general Pavle Jurišić Šturm, veliki prijatelj kralja Petra i njegov prvi ađutant. Komandovao je nepobedivom Drinskom divizijom u Prvom balkanskom ratu, a sa njom je bio i u Kumanovskoj bici, kada je dobio čin generala. Tokom Prvog svetskog rata komandovao je Trećom armijom na Ceru i Kolubari.