ČOVEK IZ SRBIJE – SKICA ZA PORTRET
Sa narodima je kao sa pojedincima. Nađete se u situaciji da morate da izaberete između para i osećanja časti, odnosno čuvanja svog integriteta. Izbor nije lak i, po nekom pravilu, ljudi obično izaberu pare, a žrtvuju čast. Posle, do kraja života žale, istina ne svi, što su tako uradili. Naime, još je Vinston Čerčil govorio da narodi mogu da se oporave od političkih i vojnih poraza, mogu da izađu iz zločina i siromaštva, ali kad jednom svesno prihvate poniženje, predaju se i prodaju, posle toga više nema oporavka. Posle toga više nema izigravanja ni slobode ni nezavisnosti.
Možemo li, dakle, ovog vikenda ležerno razmišljati o moralu, slobodnoj volji, demokratiji kao ritualu, demokratiji kao virtuelnoj igri za potrošače, ili kao ozbiljnoj stvari za savesne građane? Da li nam naši političari daju male odgovore na velika pitanja? Ili je naš višepartijski sistem, zapravo, već postao besmislen, jer kao da više i nema razlike između partije i političara. Zapravo, svi su naši političari polivalentni i svi su spremni da igraju sve uloge. I levo i desno. Sve su predizborne kampanje bile, manje-više, dosadne i niko u Srbiji nije postavio pitanja za skicu portreta građanina Srbije. A ta bi skica bila, barem po meni, ovakva.
Da li Srbija danas može da bude zemlja primer, barem na Balkanu? Da li smo zaostali ili imamo „svoj put i svoja dostignuća”? Koji su uzroci sadašnje krize? Naše greške, spoljni, ili „unutrašnji” neprijatelji? Ili kombinacija svega toga? Postoje li još rezervne snage koje bi omogućile da se podnesu svakodnevne teškoće u cilju svetle i skore budućnosti, ili su te snage iscrpljene? Za koji vremenski period prosečan građanin ove zemlje pravi bilo kakve planove? Postoji li opšta kriza autoriteta državnih organa vlasti? Koji je to čarobni štapić danas neophodan stanovniku Srbije: savestan svakodnevni rad, loto, bingo, ili samo sopstveni zdrav razum? Koji su to milioni zarađeni pošteno, a koji nisu? Sigurno da ima i mnogo onih koji odbijaju tezu da se u ovoj zemlji ogroman novac uopšte i može zaraditi na pošten način?
Da li nam je svima potrebno i samopoštovanje? Koji su njegovi izvori? Roditeljski ponos, poštovanje roditelja i ponos dece svojim roditeljima, ponos zbog svesti da ste građanin Srbije, ili lokalni patriotizam u odnosu na svoj grad, selo, ponos na preduzeće, firmu u kojoj radite, na svoj rad, ponos stručnjaka? Šta je sa solidarnošću generacijskog tipa, šta je sa solidarnošću i poštovanjem onih koji su branili zemlju 1999. godine? Tu je, naravno, i vera, a verska pitanja uopšte i nisu bila prisutna u predizbornoj kampanji. Koliko građani ove zemlje nevolje koje su nas zadesile povezuju s gubitkom religioznog osećanja, a koliko je njih ponosno što su vernici? Zatim, moralna odgovornost ličnosti pred društvom kao najdublji izvor samopoštovanja, istovremeno i poslednja barijera pred raspadom društva. U kojoj je meri ta osobina danas prisutna kod prosečnog građanina Srbije, a koliko kod naših profesionalnih političara? Šta je sa složenijim osećanjima, vezama sa minulim generacijama ili odnosom prema drugim nacijama? Šta misle stanovnici Srbije – šta to može da im pruži odgovore na pitanja koja ih muče: učenje, umetnost i književnost, nauka?
Kako zaustaviti porast nasilja u ovoj zemlji? Boljim vaspitanjem dece, socijalizacijom potencijalnih zločinaca, uticajem na sredinu koja stvara kriminalitet, ili oštrijom kaznenom politikom? Kako postupati s prosjacima, alkoholičarima, narkomanima, obolelim od side? Legalizovati prostituciju, ili ne? Baš čudno, to je recimo jedno od obaveznih predizbornih pitanja u zemljama tranzicije, samo se u Srbiji ono ne postavlja. Valjda toga kod nas nema! Odnos prema smrtnoj kazni, niko od političara nije tu temu dohvatio, verovatno i zbog odnosa EU prema smrtnoj kazni.
Da li u Srbiji postoji danas neumoljivost, svojstvena masovnoj svesti, neka mera autoritarizma? Koliko je građana za koncentraciju državne vlasti u rukama jednog čoveka, da li je Srbiji potrebna „čvrsta ruka”, ili je to„poželjno samo u izuzetnim situacijama”? Bolujemo li od autoritarnog kompleksa koji sam sebi stvara uzroke i povode: strah opravdava nasilje, nasilje izaziva strah.
Napokon, da li smo i koliko srećni? Koliko nas uopšte i može da odgovori na to pitanje? Koliko ljudi sreću povezuju sa srećom svoje dece, koliko njih insistira da je obrazovanje važnije od sreće, a koliko misli da je poštenje ipak najvažnije? Koliko građana smatra da sreća i nije najvažnija stvar u životu, a koliko njih i ne zna da li ima pravo da zahteva sreću? Šta voli građanin Srbije, šta mrzi, čemu se nada, čega se boji?
U predizbornoj kampanji niko nam nije dao odgovore na ta pitanja. Umesto toga, pre dva dana rečeno je kako će „11. maj biti novi Dan pobede nad fašizmom u Evropi”. Mora da se Čerčil okreće u grobu. Da je to rečeno nešto ranije možda bi Rusi vojnu paradu u Moskvi malo i odgodili? Niko nikada u Evropi ni u predizbornim kampanjama nije pravio takve „šale” sa Danom pobede u Drugom svetskom ratu. Baš kao što je Prust davno zaključio da je svaki čovek mnogobrojan;
naše vođe odgovaraju vremenuu kojem su junaci glumci...