Svaka čast Parižanima
(Фото Пиксабеј)
Veliki sam ljubitelj tenisa i strastan navijač Novaka Đokovića. To mi je bio izgovor da ove godine supruzi predložim put u Pariz na Rolan Garos. Nije mogla da me odbije, iako oboje imamo po 75 godina. Hteli smo da ponovo vidimo Pariz, kao davne 1972. godine. No, ovo nije priča o tenisu, iako je bio neverovatan doživljaj biti na centralnom terenu, 8. juna ove godine. Ovo je priča o divnim događajima koji su nam ulepšali boravak, iako je Pariz doživljaj sam za sebe.
Prvi slučaj: Ušli smo u podzemnu železnicu na ulaz gde se karte kupuju samo karticom. Pitao sam se kako da rešim taj problem, pa sam izvadio pet evra i zamolio jednog prolaznika da mi kupi dve karte. Inače one koštaju evro i po. Čovek mi je bez reči pružio karte i odbio da uzme novac, samo se blago nasmejao i otišao.
Drugi slučaj: opet u podzemnoj železnici. Uporno sam tražio kako da dođem do linije za naše odredište. Bilo je dosta oznaka, ali nikako da nađem pravi. Uto nam je prišla dama srednjih godina, koja je videla da se ne snalazimo i upitala kuda idemo. Kada smo joj rekli, pozvala nas je da je pratimo i 20 minuta nas je vodila kroz hodnike dok nas nije dovela do naše linije. Samo je rekla da će za dva minuta doći naš voz, pozdravila se i krenula nazad. Znači da je 40 minuta utrošila da bi nam pomogla.
Treći slučaj: stali smo u red da kupimo karte za muzej „Orsej” (adaptirana železnička stanica u muzej). Red je bio oko kilometar i po. Strpljivo smo se kretali u krug, kao i svi posetioci. Negde na polovini rastojanja do ulaza prišao nam je čovek u uniformi koji nadgleda red i mene i suprugu izveo iz reda, odveo do ulaza i pustio preko reda.
Ovo pišem 17. novembra, iako smo videli da je vrh francuske bestidno uvredio predsednika države koja je pokrenula pobedu u Velikom ratu, time što nije sedeo u prvom redu. Bez obzira na to, Parižanima svaka čast.
Slobodan Radulović,
Novi Sad