Slučajni susreti – namjerna pitanja

Uvijek, baš svaki put, kad pročitam ponešto o našem životu između tamo i ovamo i dilemama sa kojima se ljudi bore, prisjetim se jednog susreta i razgovora u vozu sa jednim Grkom u Stokholmu. Sasvim slučajni susret, u ljeto 2002. godine, otvorio je, bar za mene, važno pitanje o prenošenju znanja iz srpske u druge kulture. Šta su iseljenici srpskog porijekla učinili i šta objektivno mogu učiniti na «prevođenju» znanja iz kulture i o kulturi kojoj pripadaju u kulture zemalja u kojima žive? Naravno, pitanje se može postaviti i obrnuto. Koliko smo uradili, da ponešto iz kulture zemlje u kojoj živimo opričamo na srpskom jeziku. Pojavljivanje rubrike «Moj život u inostranstvu», ozbiljnost tema i način na koji razmišljaju autori ali i razmišljanja učesnika u diskusijama ohrabrili su me da sa čitaocima «Politike» razmjenim mišljenje. Prvo priča o tom slučajnom susretu sa Grkom.

Bio je ljetni dan. Šinobus je krenuo prugom južno od Stokholma. U vagonu stotinjak putnika. Njih desetina stoji na proširenjima kod ulaznih vrata. Čuje se samo klimatizator. Točkovi ne klaparaju. Šinobus klizi. Tišina caruje u vagonu prepunom putnika.

Na sjedištu pored poluotvorenog prozora, preko puta mene, starija dama čita knjigu. Iza nje još jedan putnik čita knjigu. Vidim naslov. Karakterističan. «Gisslan» (Taoc). Tamo dalje, u dubini, kod još jednog putnika knjiga u rukama. Pa kod još jednog.

Baš te godine objavljen je podatak da sedam od deset Šveđana pročita najmanje jednu knjigu godišnje. Sumnjam da se to može reći za Srbe. Srbi pišu a ne čitaju knjige.

Skoro svaki putnik u rukama drži «Metro», novinu koja se besplatno dijeli na polaznim stanicama. Osvajanje svijeta besplatnim novinama krenulo je odavde iz Stokholma. Počela je tako revolucija u istoriji novina koja će se sigurno završiti pobjedom koncepta besplatnih novina. Internet će samo ubrzati gašenje tradicionalnih novina koje se kupuju na kiosku.

U vagonu svi smo bili taoci, svojih ili tuđih misli.

Iz torbice, a torbica je ovdje svakom putniku i svaki dan jedna vrsta saputnika, uzeo sam fasciklu da ponešto, dok putujem, uradim i vrijeme iskoristim.

Na fasciklu stavljam katalog Grafičkog ateljea ”Dereta” iz Beograda, da odaberem knjige i obogatim kućnu bibliotekicu. Knjige su veoma jeftine. Dobar je izbor – čak 278 naslova.

Stariji čovjek koji sjedi pored dame koja čita knjigu, uz učtivo izvinjenje obraća mi se pitanjem; da li je katalog na srpskom ili ruskom? Kad je saznao da je na srpskom razgovor krenu. Od Grčke (jer on je, pokazalo se, Grk) i za mene neočekivano – od našeg Hilandara.

Voz klizi, stanice dolaze i prolaze. Dolazeće stanice najavljuje glas-automat.

U cijelom vagonu jedino smo razgovarali samo nas dvojica.

Lijep i razumljiv mi je švedski mog sagovornika.

Sabesjednik mi veli kako su neka slova sa kataloga kod mene podudarna sa slovima u grčkoj abecedi. Kažem mu da znam za taj podatak i dodajem kako je staroslovenska ćirilica nastala iz grčkog pisma.Potom je pričao o srpskom manastiru u Grčkoj. Bio je tamo, veli, u posjeti nekoliko puta. Kažem mu da znam za naš manastir na Atosu i da se zove Hilandar. On nabraja poimenice i druge pravoslavne manastire na Svetoj Gori, govori iz kojeg vremena potiču i dodaje kako je na Svetu Goru zabranjen pristup ženama. Objašnjava i zbog čega.

Žena pored prozora obilježi stranicu u knjizi koju je čitala i zatvori je.

Pravoslavni svijet, kaže moj sabesjednik, nakon što je ispričao osnovno o Hilandaru, slavi uskrs jednu nedjelju poslije katolika. Samo jednom u nekoliko godina pravoslavni Uskrs pada mjesec dana poslije katoličkog. I to je bilo te 2002. godine.

Razgovor nastavljamo o Švedskoj, Grčkoj i zemlji koje više nema.

Lijepo je ovdje živjeti i raditi - u Grčkoj ljetovati, kaže moj saputnik koji ovdje živi tridesetak godina. U Švedskoj je veli od osam do devet hiljada Grka. Mnogi su se vratili. Hvali Švedsku i njen standard, ali ozarena lica priča kako se u Grčkoj sve bolje živi i kako se planira vratiti kući – u svoju kućicu.

Ako je suditi prema ovdašnjim novinama slične planove nema poznati i moj omiljeni pisac Teodor Kalifatides koji piše i objavljuje na švedskom, kažem.

Pita me moj saputnik i sabesjednik Grk za moje planove. Odgovaram kako Švedska odavno nije moja alternativna domovina, nego je i moja kuća i moj dom i kako sam nedavno čitao knjigu o mojoj bivšoj domovini na švedskom jeziku. U toj knjizi njen autor opisuje susret sa Brankom koji dvadesetak godina radi u Švedskoj a ljetuje na Jadranskom moru. Susret jednog Šveđanina sa naturalizovanim Šveđaninom dogodio se u blizini kuće, koju je Šveđanin iznajmio uz morsku obalu, odakle je odlazio na putovanja po Jugoslaviji. Branko je govorio piscu kako je strancima teško da razumiju Jugoslaviju i zbivanja u toj zemlji. Pisca je, međutim, interesovalo da čuje zapažanje Brankovo koji poznaje i Švedsku i Jugoslaviju. «U Jugoslaviji ne smiješ ništa reći, a možeš raditi šta god želiš. U Švedskoj možeš reći šta god želiš ali moraš raditi onako kako piše u zakonima te zemlje», objasniće piscu njegov junak kojeg je slučajno sreo kao što sam ja slučajno sreo mog saputnika Grka.

Pred Tumbom najavljuje da će uskoro završiti putovanje i da mu je žao.

Sa osmjehom na licu napusti vagon. Žena pored prozora, otvarajući ponovo knjigu, promrmlja samo jednu riječ, nešto kao naše nevjerovatno. Uz izvinjenje pita me za naslov knjige o kojoj sam pričao i kako se zove pisac. «U Dankinoj kući» a pisac je Sture Šelberj, odgovaram a ona dodaje kako će je obavezno pročitati.

Tišina se ponovo uselila u vagon. Dok je šinobus osvajao kilometre čuo se samo klimatizator. Javila su mi se tada, prvi put, pitanje s početka ovog teksta.

I ova misao javi se kadkad. Kako bi bilo lijepo i korisno da se pojavi neko u eri svemoćnog Interneta da sabere Srbe oko ideje predstavljanja srpske kulture na jezicima zemalja u kojima živi većina useljenika srpskog porijekla.Čini mi se da rubrika u «Politici» «Moj život u inostranstvu» potvrđuje da ima snaga koje su kadre to uraditi.