Kada je Amerika okrenula Srbiji leđa

15. 12. 2018. 10:54

Kad pogledamo šta se sve događa na Kosovu, da se srpski narod nalazi na ivici xumanitarne katastrofe i da ta lažna državna tvorevina uživa neskrivene simpatije Vašingtona, čovek ne može a da ne zapita šta se to dogodilo u srpsko-američkim odnosima? Kako je moguće da jedno vekovno prijateljstvo pokrije mrak i tama?

Kada i zašto je Amerika okrenula leđa Srbiji? To pitanje se i danas nameće, ne samo među intelektualcima, već i kod onog običnog čoveka na ulici i za kafanskim stolom. Odgovor nije teško dati, ako se malo dublje zaviri u jugoslovensku krizu devedesetih godina prošlog veka, tačnije u proleće 1991. kada na dezintegrisanoj i parcelisanoj jugoslovenskoj teritoriji SAD tako reći iz osnova menjaju svoju strategiju na štetu srpskog naroda. Primenom Niklosovog amandmana od 5. maja 1991. godine suspendovana je ekonomska pomoć od 20 miliona dolara namenjena rudniku bakra u Majdanpeku za rekonstrukciju flotacije. Kao grom iz vedrog neba odjeknula je tada izjava američkog ambasadora u Beogradu Vorena Cimermana: „Amerika voli Srbe, ali ne podržava srpsko rukovodstvo zbog kršenja ljudskih prava na Kosovu!”

Ta ničim argumentovana izjava odjeknula je sa oduševljenjem u Albaniji, pa je tadašnji predsednik Ramiz Alija zatražio oružani sastanak na Kosovu, ocenjujući da je došao istorijski trenutak da se ostvari vekovna težnja o „velikoj Albaniji”.

Sa produbljivanjem jugoslovenske krize Vašington nije skrivao svoju naklonost albanskom separatizmu, kao što to nisu skrivali Beč i Berlin prema hrvatskom i slovenačkom separatizmu. Na scenu je stupila orkestrirana kampanja protiv srpskog naroda i Slobodana Miloševića koji je branio Jugoslaviju, a koja se nije uspela odbraniti. I posle potpisivanja mira u Dejtonu, 21. novembra 1995. godine, Bela kuća je dobila manevarski prostor da se obračuna, kako se govorilo, sa kočopernim diktatorom na Balkanu. I kad je najzad isfabrikovani slučaj „Račak” pokrenuo NATO mašineriju na Srbiju i Crnu Goru, bilo je jasno da se dobitak smeši Albancima, a Slobodan Milošević ostaje gubitnik. Ratoborna šefica Bele kuće, Madlen Olbrajt ponavlja ono što je već izgovorila: „Kosovo će biti u Srbiji, ali Srbije neće biti na Kosovu!” I to se na žalost dogodilo.

Politika nije Sveto pismo. Vreme je da Amerika preispita i koriguje svoje poglede i stavove na brdovitom Balkanu i da se distancira od svoje lažne države Kosovo, koja svoju strategiju bazira na mržnji, provokaciji, konfrontacijama, trgovinskim barijerama i stalnim pretnjama za bezbednost Srba na severu pokrajine. Sa stalnim dizanjem tenzija i ratnom retorikom, ni Srbima ni Albancima ne piše se dobro. To je put koji vodi u provaliju. Ako dogovori u Briselu tapkaju u mestu i zajednica srpskih opština ostane mrtvo slovo na papiru, zašto se ne bi organizovala međunarodna konferencija na kojoj bi se našlo kompromisno rešenje koje bi zadovoljavalo i Srbe i Albance. Za to se uporno zalaže i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, pa treba očekivati da će njegov apel možda jednog dana uroditi plodom.

Marko Marković,

novinar i publicista u penziji, Kraljevo