Celuloidne trivijalizacije

15. 09. 2007. 13:00

Ен Хатавеј у улози Џејн Остин

Delo Džejn Ostin je za ženski književni kanon isto što Prustova Potraga za izgubljenim vremenom u istoriji modernog romana: kraj jedne tradicije kojom otpočinje druga. Njeni romani se tematski usredsređuju na uspešnu žensku integraciju u merkantilno buržoasko okruženje, ali isto tako strategijama fine ironije podrivaju patrijarhalne vrednosti koje su lukavo nametane kao univerzalne i svevažeće – kako pre, tako i posle. Nakon što su romani Džejn Ostin više puta pretvarani u sladunjave filmske vinjete o "ženidbi i udadbi" iz kojih je odstranjen svaki trag suptilnog podsmeha materijalističkom društvu, i sama njena biografija pretočena je u identičan kliše.

Nedavno je svoju američku premijeru imao film "Priča o Džejn", celuloidna konstrukcija spisateljičine mladosti. Nakon storija o Ajris Mardok i Virdžiniji Vulf i najavljene sage o sestrama Bronte, čini se da Holivudu nikad dosta mrtvih engleskih spisateljica, kako je napisao jedan cinik.

Film o velikoj ljubavi Ostinove zasniva se na banalnoj, ali žilavoj tezi: da bi valjano svedočio o ljubavi u svom vremenu, pisac je mora doživeti. "Priča o Džejn" govori o devojci koja, uprkos finansijskom škripcu, ne želi da egzistencijalne probleme rešava dobrom udajom, već sanjari o spisateljskoj karijeri – sve to krajem osamnaestog veka, ne preterano naklonjenog nezavisnim i svojeglavim ženama. Ljubavno iskustvo pomoći će da se njen talenat presudno oblikuje.

"Priča o Džejn" koristi roman Gordost i predrasuda kao predložak za intimnu biografiju njegove autorke. U postupku krivotvorenja životopisa, zgodni, duhoviti i materijalno neobezbeđeni Tom Lefroj, u pismima Džejn Ostin pominjan s toplinom i sarkazmom, postaje učesnik ljubavne priče o dvoje mladih razdvojenih novcem, statusom, porodicom i, na kraju, ličnim činom odricanja. Osećanja su obostrana, ali ljubav je nemoguća: mlađahna Ostinova neće pobeći sa čovekom koga voli, već će emotivno iskustvo iskoristiti u pisanju.  

Filmske predstave o ženi piscu romantizuju stvaralačka iskušenja, bilo da posreduju tragične životne priče ili relativno lagodnu egzistenciju. Žene od pera pretvaraju se u žene od stila i seksepila, pa Virdžiniju Vulf igra Nikol Kidman, Silviju Plat Gvinet Paltrou, a u "Priči o Džejn" Ostinovu tumači En Hatavej – toliko lepa da se jedan od gledalaca filma upitao da li nam sledi film o Emili Dikinson sa Anđelinom Džoli u glavnoj ulozi. 

Isto kao što spisateljice na filmu dobijaju lik naivne lepotice iz petparačkih štiva, njihove biografije se uprošćavaju i komercijalizuju: umetničko stvaranje tumači se kao kompenzacija za neproživljen život, kao terapija ili nužnost kojima su kumovale emotivne patnje, materijalni problemi, odricanje i potiskivanje. Žene koje su oblikovale istoriju beletristike postaju seksualizovane ili neurotizovane karikature sebe samih. Filmski scenario banalizuje njihove tegobne književne biografije, a mučne intimne istorije svodi na pubertetske konflikte.

Poznata feministička teoretičarka Ilejn Šovolter u tekstu "Žene pisci i žensko iskustvo" optužuje dvadeseti vek da se posvetio nastojanju da trivijalizuje žene koje svoje iskustvo pretaču u književnost. Na sličan način film postupa sa biografijama stvaralaca, ne samo žena: ono što je učinjeno Ostinovoj već je testirano na Šekspiru. Deceniju pre nastanka "Priče o Džejn", u filmu "Zaljubljeni Šekspir" književni opus velikog pisca predstavljen je kao proizvod nezadovoljene ljubavi, a pisanje kao plodotvoran mehanizam potiskivanja bolnih uspomena.

Pomenuta dva filma se mogu svrstati u čik-flik – celuloidnu limunadu koja je legitimni nastavak modernog trivijalnog epa oličenog u takozvanoj čik-lit produkciji. Književni proizvodi ove vrste govore o stresnoj svakodnevici neudate mlade žene ili muškarca sklonih cinizmu i pogrešnim izborima, zamorenih od seksualnih sloboda i zabavljenih potragom za velikom ljubavlju. Takva književnost i film računaju sa postojanjem univerzalne i apstraktne "ženske imaginacije" koju je Ilejn Šovolter odbacila s prezirom i ogorčenjem. Ona, naime, smatra da se samosvest žene pisca kroz književno delo iskazuje na način primeren vremenu i mestu – istorijskom trenutku i kulturnoj sredini koji formiraju njene stavove i mišljenja. Nema razloga da sa Džejn Ostin i filmskom pričom o njoj bude drugačije.