Vorholova Barbara

Aleksandar Apostolovski

17. 12. 2018. 11:46

Pre ne­ko­li­ko da­na, pri­šao mi je mo­mak ko­ji je pro­pao u no­vi­nar­stvu, ali je us­peo na „Tvi­te­ru”. Žu­lja­la ga je re­če­ni­ca i ni­je že­leo da me po­slu­ša ka­da sam mu pre­po­ru­čio da, pre ne­go što ode na Baj­lo­ni­je­vu pi­ja­cu, pro­u­či de­tek­tiv­sku me­ta­fi­zi­ku u ro­ma­ni­ma Um­ber­ta Eka. To mu, raz­u­me se, ni­je bi­lo po­treb­no da bi umeo da pro­či­ta ko­li­ko ko­šta­ju kra­stav­ci, već da bi opi­sao ka­ko se u su­bo­tu u pod­ne, po sne­gu, pro­bi­ja kroz ap­strakt­ni mo­del hi­po­te­tič­no­sti dor­ćol­ske pi­jač­ne gun­gu­le, ko­ji, za­pra­vo, pred­sta­vlja Te­ze­jev la­vi­rint Do­njeg gra­da. 

Kli­nja me gle­dao čud­no. Zar da ta­ko pro­ćer­da svo­ju sve­tlu no­vi­nar­sku bu­duć­nost? Že­leo je da od­mah po­sta­ne ko­lum­ni­sta. „Ili ću da bu­dem ko­lum­ni­sta ili me stre­ljaj­te”, za­va­pio je! Iako ovo dru­go ni­je do­zvo­lje­no, ma­da bi, uz iz­ve­sno pla­ni­ra­nje, or­ga­ni­za­ci­ju, pa­žlji­vo bi­ra­nje sa­rad­ni­ka i eki­pe za či­šće­nje tra­go­va mo­glo da se or­ga­ni­zu­je, kao čin do­bra za pi­sa­nu reč, kli­nja je ipak zbri­sao. Iz­ve­šta­va­nje o ce­na­ma krom­pi­ra shva­tio je kao spre­ča­va­nje svog pra­va na po­li­tič­ko mi­šlje­nje, a po­tom i kao gu­še­nje slo­bo­de go­vo­ra. 

Ma­li­ša, vi­dim, do­bro na­pre­du­je. Uti­caj­ni je tvi­te­raš. Shva­tio je da sva­ki vla­snik na­lo­ga na dru­štve­nim mre­ža­ma, za­pra­vo, po­sta­je me­dij sam po se­bi, a zbir svih tih ha­o­tič­nih i ma­hom ne­pi­sme­nih mi­sli pred­sta­vlja oko­sni­cu ha­o­tič­nog no­vog in­for­ma­tič­kog sve­ta. Pret­po­sta­vljam da bi se Sr­đa Po­po­vić, vo­đa „Ot­po­ra”, slat­ko na­sme­jao na kon­sta­ta­ci­ju „ha­o­tič­no”, s ob­zi­rom na to da je na­iz­gled stra­vič­na gu­žva na saj­ber me­dij­skoj ma­gi­stra­li za­pra­vo bes­pre­kor­no ure­đe­na, o če­mu bi, ina­če, mo­gao po­ne­što da ka­že drug Sno­u­den. 

Ali ma­li­ša se već pro­bi­ja u jed­noj od par­ti­ja. Vi­dim ga već na sa­vet­nič­kom me­stu. Mla­da no­vi­nar­ka Stu­di­ja B Bar­ba­ra Ži­vo­tić mo­žda ni­je ima­la ta­kvu am­bi­ci­ju, ali je pre­ra­no uba­če­na u ka­lju­gu srp­ske po­li­ti­ke i no­vi­nar­stva. Tek joj je 22 go­di­ne i da nje­ni ured­ni­ci pri­pa­da­ju sta­roj ško­li, onoj ko­ja po­čet­ni­ke ša­lje na Ka­le­nić, nje­na ka­ri­je­ra ima­la bi dru­ga­či­ju pu­ta­nju. Da je za­po­či­nja­la ka­ri­je­ru u epo­hi Đo­ke Vje­šti­ce i da je on po­slao da iz­ve­šta­va s po­li­tič­kog do­ga­đa­ja, bi­lo bi to jed­na­ko po­ku­ša­ju da je gur­ne s vr­ha Be­o­gra­đan­ke. Da­nas joj je sa­mo ne­bo gra­ni­ca! 

To po­ka­zu­je ka­ko je sla­va, na­ro­či­to la­žna, isu­vi­še pri­ma­mlji­va u do­ba eks­plo­zi­je dru­štve­nih mre­ža, ka­da se za­pra­vo pam­te sli­ka, scen­ski efek­ti i pra­ti­o­ci na „Tvi­te­ru”. Bar­ba­rin lik bio je do­volj­no du­go u ka­dru da bi se­bi obez­be­di­la vor­ho­lov­sku sla­vu. Ko­li­ko će ona tra­ja­ti? Sva­ka­ko du­že od En­di­je­vih 15 mi­nu­ta, što po­tvr­đu­je pro­ro­čan­stvo Alek­san­dra Ti­ja­ni­ća da, pa­ra­dok­sal­no zvu­či, ni­ka­da ni­je lak­še na­pra­vi­ti ka­ri­je­ru u me­di­ji­ma. Do­du­še, Ti­ja­nić je bio sta­ro­vre­men­ski tip, pa je ve­ro­vao da se odva­ja­nje ta­len­ta od ma­se mo­že uči­ni­ti pi­sme­no­šću, elo­kven­ci­jom, in­te­gri­te­tom i tvr­do­gla­vim dr­ža­njem za sop­stve­nu su­je­tu. Ta­ko ti­pič­no za Ti­ja­ni­ća. Iako je po­gre­šio, po­ka­za­lo se da je bio u pra­vu! 

Mla­da ko­le­gi­ni­ca ni­je po­ka­za­la ni­šta od to­ga, ali ar­mi­ja li­ce­me­ra ko­ja je no­vi­nar­sku de­bi­tant­ki­nju iz­vr­gla po­ru­zi i ne­u­ku­snim pret­nja­ma, pre­tvo­ri­la je u zve­zdu, na­ro­či­to ka­da je nje­no no­vi­nar­sko stra­dal­ni­štvo ga­nu­lo i Alek­san­dra Vu­či­ća lič­no. Šef dr­ža­ve je isu­vi­še is­ku­san da ne bi pri­me­tio ka­ko nje­no pri­stra­sno iz­ve­šta­va­nje s pro­te­sta opo­zi­ci­je, a po­tom bez­du­šno sta­vlja­nje na stub sra­ma, mo­že da se pre­tvo­ri u ka­pi­tal­nu po­li­tič­ku upo­treb­nu vred­nost.   

Ali, ako ona još ni­je sve­sna šta je sna­šlo, to se ne mo­že re­ći za mno­go is­ku­sni­je ko­le­ge ko­ji no­se me­ga­fo­ne na stra­nač­kim pro­te­sti­ma i u dže­pu ima­ju po ne­ko­li­ko par­tij­skih knji­ži­ca. Ni­ka­da se ne zna, vre­me­na i vla­sti se me­nja­ju. Oni dr­že pri­di­ke Bar­ba­ri za po­li­tič­ku agi­ta­ci­ju, si­mu­li­ra­ju­ći sop­stve­ni stra­nač­ki an­ga­žman ta­ko­zva­nom kri­tič­kom sve­šću, če­mu ni­su odo­le­li ni stend-ap ko­mi­ča­ri, kao ni ne­ka­da­šnje vo­di­telj­ke bi­zar­nih ri­ja­li­ti for­ma­ta, vas­kr­sli u lu­čo­no­še slo­bo­de štam­pe. 

Ma­njak in­te­gri­te­ta, de­fi­cit pi­sme­no­sti i pri­sta­ja­nje da se ta­le­nat pro­da­je za po­dob­nost da­ju ova­kvo no­vi­nar­stvo: ta­blo­id­no ili bla­to­id­no, ka­ko vam, dra­go. Skan­da­lo­zno pi­sa­nje „Ilu­stro­va­ne po­li­ti­ke” pro­bu­di­lo je se­ća­nje na vre­me­na ka­da su na­slo­ve stra­ne is­pi­si­va­ne kao po­ter­ni­ce za ko­le­ga­ma, a iz­ne­nad­na no­vi­nar­ska re­in­kar­na­ci­ja ime­na ko­ji su ih ne­ka­da pot­pi­si­va­li bu­de sum­nju da su oti­ske pr­sti­ju na „Ilu­stro­va­noj” osta­vi­li de­lo­vi vla­da­ju­ćih struk­tu­ra. 

Šta će, on­da, po­mi­sli­ti ne­ki bu­du­ći is­tra­ži­va­či na­šeg vre­me­na ka­da bu­du či­ta­li pro­šlo­ne­delj­ne no­vi­ne ili gle­da­li te­le­vi­zij­ske ka­na­le? Ho­će li raz­u­me­ti za­što je za­pa­lje­na po­ro­dič­na ku­ća no­vi­na­ru por­ta­la Žig iz Groc­ke Mi­la­nu Jo­va­no­vi­ću, ko­ji je is­tra­ži­vao ko­rup­ci­ju na lo­ka­lu? Sni­mak Jo­va­no­vi­će­ve ku­će ko­ja ne­sta­je u pla­me­nu je je­ziv. Sre­ćom da je ko­le­ga ostao živ. Ka­ko će nas, kao pi­sa­re sa­da­šnjo­sti, oce­nji­va­ti na­ši po­tom­ci i ho­će li mo­ći da raz­u­me­ju za­što je ogrom­na ve­ći­na no­vi­na­ra za­le­gla u ro­vo­ve? Zbog če­ga su, ume­sto he­kle­ra, jed­ni u dru­ge upe­ri­li lap­to­po­ve, spre­ma­ju­ći se za ju­riš, u bit­ku u ko­joj ne­će bi­ti za­ro­blje­ni­ka? Glav­ni ured­ni­ci iza­zi­va­ju jed­ni dru­ge na na te­le­vi­zij­ske dvo­bo­je, raz­me­nju­ju­ći uvre­de od ko­jih bi po­ru­me­ne­le i naj­u­gled­ni­je na­pu­će­ne star­le­te. 

Da li smo po­sta­li sek­ta ko­ja je, ma­ze­ći po­li­ti­ča­re po gla­vi, uči­ni­li sve da se­bi do­đe gla­ve. Ne go­vo­ri li u pri­log toj te­zi i od­su­stvo ma­sov­ne pro­fe­si­o­nal­ne so­li­dar­no­sti pre­ma Mi­la­nu Jo­va­no­vi­ću? 

Ja­sni su in­te­re­si po­li­ti­ča­ra da no­vi­na­re po­sma­tra­ju kao ma­sa­že­re do­bro­volj­ce, ali pre­po­ru­ču­jem sva­kom od njih, a Vu­či­ću na­ro­či­to, jer on je naj­moć­ni­ji, da na­pra­vi za­ni­mljiv eks­pe­ri­ment. Ne­ka na­te­ra ne­ko­ga od svo­jih omi­lje­nih ju­na­ka da 100 pu­ta na­glas, pred sve­do­ci­ma, pro­či­ta ne­ki od apo­lo­get­skih tek­sto­va. Ako ni­ko­ga od pri­sut­nih ne iz­ne­su na no­si­li­ma, jer mu je po­zli­lo od sme­ha, s ovim na­šim po­slom je go­to­vo, pa je bo­lje da ov­de sta­vim tač­ku.