Vorholova Barbara
Pre nekoliko dana, prišao mi je momak koji je propao u novinarstvu, ali je uspeo na „Tviteru”. Žuljala ga je rečenica i nije želeo da me posluša kada sam mu preporučio da, pre nego što ode na Bajlonijevu pijacu, prouči detektivsku metafiziku u romanima Umberta Eka. To mu, razume se, nije bilo potrebno da bi umeo da pročita koliko koštaju krastavci, već da bi opisao kako se u subotu u podne, po snegu, probija kroz apstraktni model hipotetičnosti dorćolske pijačne gungule, koji, zapravo, predstavlja Tezejev lavirint Donjeg grada.
Klinja me gledao čudno. Zar da tako proćerda svoju svetlu novinarsku budućnost? Želeo je da odmah postane kolumnista. „Ili ću da budem kolumnista ili me streljajte”, zavapio je! Iako ovo drugo nije dozvoljeno, mada bi, uz izvesno planiranje, organizaciju, pažljivo biranje saradnika i ekipe za čišćenje tragova moglo da se organizuje, kao čin dobra za pisanu reč, klinja je ipak zbrisao. Izveštavanje o cenama krompira shvatio je kao sprečavanje svog prava na političko mišljenje, a potom i kao gušenje slobode govora.
Mališa, vidim, dobro napreduje. Uticajni je tviteraš. Shvatio je da svaki vlasnik naloga na društvenim mrežama, zapravo, postaje medij sam po sebi, a zbir svih tih haotičnih i mahom nepismenih misli predstavlja okosnicu haotičnog novog informatičkog sveta. Pretpostavljam da bi se Srđa Popović, vođa „Otpora”, slatko nasmejao na konstataciju „haotično”, s obzirom na to da je naizgled stravična gužva na sajber medijskoj magistrali zapravo besprekorno uređena, o čemu bi, inače, mogao ponešto da kaže drug Snouden.
Ali mališa se već probija u jednoj od partija. Vidim ga već na savetničkom mestu. Mlada novinarka Studija B Barbara Životić možda nije imala takvu ambiciju, ali je prerano ubačena u kaljugu srpske politike i novinarstva. Tek joj je 22 godine i da njeni urednici pripadaju staroj školi, onoj koja početnike šalje na Kalenić, njena karijera imala bi drugačiju putanju. Da je započinjala karijeru u epohi Đoke Vještice i da je on poslao da izveštava s političkog događaja, bilo bi to jednako pokušaju da je gurne s vrha Beograđanke. Danas joj je samo nebo granica!
To pokazuje kako je slava, naročito lažna, isuviše primamljiva u doba eksplozije društvenih mreža, kada se zapravo pamte slika, scenski efekti i pratioci na „Tviteru”. Barbarin lik bio je dovoljno dugo u kadru da bi sebi obezbedila vorholovsku slavu. Koliko će ona trajati? Svakako duže od Endijevih 15 minuta, što potvrđuje proročanstvo Aleksandra Tijanića da, paradoksalno zvuči, nikada nije lakše napraviti karijeru u medijima. Doduše, Tijanić je bio starovremenski tip, pa je verovao da se odvajanje talenta od mase može učiniti pismenošću, elokvencijom, integritetom i tvrdoglavim držanjem za sopstvenu sujetu. Tako tipično za Tijanića. Iako je pogrešio, pokazalo se da je bio u pravu!
Mlada koleginica nije pokazala ništa od toga, ali armija licemera koja je novinarsku debitantkinju izvrgla poruzi i neukusnim pretnjama, pretvorila je u zvezdu, naročito kada je njeno novinarsko stradalništvo ganulo i Aleksandra Vučića lično. Šef države je isuviše iskusan da ne bi primetio kako njeno pristrasno izveštavanje s protesta opozicije, a potom bezdušno stavljanje na stub srama, može da se pretvori u kapitalnu političku upotrebnu vrednost.
Ali, ako ona još nije svesna šta je snašlo, to se ne može reći za mnogo iskusnije kolege koji nose megafone na stranačkim protestima i u džepu imaju po nekoliko partijskih knjižica. Nikada se ne zna, vremena i vlasti se menjaju. Oni drže pridike Barbari za političku agitaciju, simulirajući sopstveni stranački angažman takozvanom kritičkom svešću, čemu nisu odoleli ni stend-ap komičari, kao ni nekadašnje voditeljke bizarnih rijaliti formata, vaskrsli u lučonoše slobode štampe.
Manjak integriteta, deficit pismenosti i pristajanje da se talenat prodaje za podobnost daju ovakvo novinarstvo: tabloidno ili blatoidno, kako vam, drago. Skandalozno pisanje „Ilustrovane politike” probudilo je sećanje na vremena kada su naslove strane ispisivane kao poternice za kolegama, a iznenadna novinarska reinkarnacija imena koji su ih nekada potpisivali bude sumnju da su otiske prstiju na „Ilustrovanoj” ostavili delovi vladajućih struktura.
Šta će, onda, pomisliti neki budući istraživači našeg vremena kada budu čitali prošlonedeljne novine ili gledali televizijske kanale? Hoće li razumeti zašto je zapaljena porodična kuća novinaru portala Žig iz Grocke Milanu Jovanoviću, koji je istraživao korupciju na lokalu? Snimak Jovanovićeve kuće koja nestaje u plamenu je jeziv. Srećom da je kolega ostao živ. Kako će nas, kao pisare sadašnjosti, ocenjivati naši potomci i hoće li moći da razumeju zašto je ogromna većina novinara zalegla u rovove? Zbog čega su, umesto heklera, jedni u druge uperili laptopove, spremajući se za juriš, u bitku u kojoj neće biti zarobljenika? Glavni urednici izazivaju jedni druge na na televizijske dvoboje, razmenjujući uvrede od kojih bi porumenele i najuglednije napućene starlete.
Da li smo postali sekta koja je, mazeći političare po glavi, učinili sve da sebi dođe glave. Ne govori li u prilog toj tezi i odsustvo masovne profesionalne solidarnosti prema Milanu Jovanoviću?
Jasni su interesi političara da novinare posmatraju kao masažere dobrovoljce, ali preporučujem svakom od njih, a Vučiću naročito, jer on je najmoćniji, da napravi zanimljiv eksperiment. Neka natera nekoga od svojih omiljenih junaka da 100 puta naglas, pred svedocima, pročita neki od apologetskih tekstova. Ako nikoga od prisutnih ne iznesu na nosilima, jer mu je pozlilo od smeha, s ovim našim poslom je gotovo, pa je bolje da ovde stavim tačku.