Duhovni separatizam

18. 12. 2018. 18:00

(Новица Коцић)

Korpus koji će činiti „šarenica” zbitija oko povlačenja granica između – to je bar nesumnjivo – bratskih naroda, Srba i Crnogoraca, omnogotomiće se toliko da će u nacionalnim bibliotekama i police biti pretesne. A biće, bogme, i te kako posla i za Dukljane i za SANU, u kojoj, i to ne bez odličja, i stoluju i stolovali su, nadamo se i stolovaće, mnozina „onijeh” poreklom od Dukljana. Neka, i neka nam se posreći!

U „Politici” (4. 11. 2018) oglasi se – i hvala mu – Veselin Matović, povećim napisom „Falsifikati u udžbenicima”, a nas to podseti na gotovo rovovske ratove sa Šiptarima devedesetih i potonjih godina na Kosmetu da, bar u funkcionalnom pogledu, objedinimo školski sistem, iz čega proizlaze nemala prava pokrajina, kao i mogućnosti da njihove diplome budu punovažne na čitavoj teritoriji Republike (a preko nje i u zemljama s kojima imamo konvencije o priznavanju školskih isprava). Sa Kosovom (Kosmetom) bio je to uzaludan trud, iako su i nadzirali, pa i neposredno učestvovali upravo emisari EU (npr. Gerd Arens, Kutiljero, a na Kritu u organizaciji „Sv. Audiđio” Palja...).

Pravi Gordijev čvor nisu bili tzv. predmeti prirodnih nauka, jer je matematika, naravno, matematika za sve, kao i biologija, hemija i drugi. Nisu prepreka bili ni jezici. Albanci (Šiptari, naziv zbog zvaničnog imena Rečnika u izdanju Albanološkog instituta u Prištini; po školskim propisima nastava za sve manjine izvodila se po opredeljenju čak i lokalnih zajednica) obrazovali su se na svom jeziku od vrtića, pa sve do magistarskih i doktorskih studija. Separatistički rovovi najdublje, gotovo nepremostivo, iskopani su u nastavi muzičke (i drugih umetnosti), a ponajviše u programima književnosti (od oko 120 pisaca jedva da je desetak uvršteno iz drugih republika). Nažalost, kako nas obavesti Veselin, sada u državi Crnoj Gori!

Nama koji smo savremenici, a neki od nas i saučesnici i svedoci čerečenja i logike i duha civilizacije, najteže sada pada upravo to što se natura, a i čini, u duhovnoj sferi. Srbija zaista, i to još od mlađanog Svetozara Markovića, „Srbijanca”, niti prisvaja, niti želi da negira autohtonost i posebnost, što bi se reklo „inokrvne braće”, Crnogoraca. Zar Svetozar, i to sedamdesetih godina 19. veka, nije pišući o pravim narodnim pesnicima jasno i glasno rekao: „Takav je naš ili, bolje reći crnogorski pesnik, vladika P. P. Njegoš”? A kada je o jeziku reč, nacionalistički neostrašćeni lingvisti znaju (trebalo bi da znaju) da je čuveni Ferdinand de Sosir izrekao da se „slovenski jezici manje razlikuju među sobom nego – dijalekti francuskog jezika”... Možda je i preterao, ali ne bi trebalo odbaciti i to što je čak i čuveni Noam Čomski („Politika”, 8. 3. 2018) potpisao Deklaraciju o zajedničkom srpskom jeziku.

Na kraju: nisu li granice u toj duhovnoj „geografiji” poraznije od onih u fizičkoj geografiji? U toj drugoj dele nas „brda i doline”, a u onoj prvoj: krv, mleko majčinsko, jezik i duh koje nikakva tektonika ne bi smela, a objektivno i ne može da izmeni! Lingvistima je znano da su se prajezici udaljili upravo zbog prvih feudalnih granica, a vernici – da je Bog „lično” rasejao nesložne Vavilonce i pomutio im i um i jezik... Neki·su, nažalost, pošli sada putem „čuvenog” Josipa Juraja Štrosmajera, koji je javno govorio da „zlo čini ko brata od brata i krv od krvi dijeli”, a utirao put razbraćivanju i...

Akademik Srpske akademije obrazovanja

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista