Panika na Volstritu zbog nove krize

Vladimir Vukasović

25. 12. 2018. 15:39

Њу­јор­шка бер­за ју­че је би­ла у ста­њу уз­бу­не (Фо­то Бе­та/АП/М.Л)

Na Bad­nje ve­če, po pri­či Čar­lsa Di­ken­sa, omi­lje­noj u an­glo­sak­son­skom sve­tu i re­dov­no pri­po­ve­da­noj u ove pra­znič­ne da­ne po gre­go­ri­jan­skom ka­len­da­ru, škr­tog bo­ga­ta­ša po­ho­di i is­ku­ša­va Duh pro­šlih Bo­ži­ća. Bro­ke­re s Vol­stri­ta, ali i dru­gih svet­skih ber­zi, ju­če su mu­či­li du­ho­vi tri­ju pro­hu­ja­lih Bo­ži­ća, onih iz 2008, 1987. i 1929, kad su Ame­ri­ku i pla­ne­tu zgra­bi­le naj­go­re eko­nom­ske kri­ze u po­sled­njih sto­ti­nu go­di­na.

Sta­nje uz­bu­ne se ju­če pro­no­si­lo svu­gde, jer na ber­za­ma je ove go­di­ne, pre­ma jed­noj ra­ču­ni­ci, iz­gu­blje­no go­to­vo se­dam bi­li­o­na do­la­ra, što je naj­po­ra­zni­ji re­zul­tat još od 2008. Ali, alar­mi su naj­vi­še za­glu­ši­va­li Vol­strit, jer Sti­ven Me­nu­čin, se­kre­tar za fi­nan­si­je SAD, ju­če se sa­stao sa še­fo­vi­ma šest naj­ve­ćih ba­na­ka u Ame­ri­ci, ko­ji su ga uve­ra­va­li da ima­ju do­volj­no nov­ca da pro­du­že s ope­ra­ci­ja­ma. Po­tom je Me­nu­čin oku­pio ta­ko­zva­ni tim za za­šti­tu od po­ni­ra­nja, sa­sta­vljen od glav­nih lju­di naj­zna­čaj­ni­jih fi­nan­sij­skih in­sti­tu­ci­ja Sje­di­nje­nih Dr­ža­va, pr­vi put oform­ljen to­kom slo­ma Vol­stri­ta pre tri de­ce­ni­je. 

Pre­ma tre­nut­nim po­ka­za­te­lji­ma, je­di­no što ni­je ja­sno je­ste da li će naj­ve­ća svet­ska ber­za na kra­ju go­di­ne re­gi­stro­va­ti naj­ve­će gu­bit­ke od 2008, 1987. ili 1929. go­di­ne. Iz­ve­sno je da će gu­bi­ci bi­ti ocr­ta­ni unu­tar ta tri vek­to­ra. A sta­ro je pra­vi­lo da, kad Ame­ri­ka kih­ne, ceo svet se pre­hla­di. U ovom ča­su, Ame­ri­ka ki­še to­li­ko da joj gla­va ot­pa­da, i to jed­na „gla­va” mo­žda i do­slov­no, jer Do­nald Tramp na­vod­no že­li da sme­ni Dže­ro­ma Pa­u­e­la, di­rek­to­ra Fe­de­ral­nih re­zer­vi, na­ci­o­nal­ne ban­ke Sje­di­nje­nih Dr­ža­va. Raz­log je Pa­u­e­lo­va od­lu­ka da na­sta­vi s po­ve­ća­njem ka­mat­nih sto­pa, od­no­sno s one­mo­gu­ća­va­njem ban­ka­ma da jef­ti­nim kre­di­ti­ma upum­pa­va­ju no­vac u na­ci­o­nal­nu pri­vre­du.

Sme­na Pa­u­e­la bi in­ve­sti­to­re ve­ro­vat­no za­bri­nu­la još vi­še ne­go pro­šlo­ne­delj­na ostav­ka Džej­msa Ma­ti­sa, se­kre­ta­ra za od­bra­nu, ko­ji je iz ne sa­svim do­ku­či­vih raz­lo­ga sma­tran za jed­nog od po­sled­njih gla­so­va ra­zu­ma u Tram­po­vom ka­bi­ne­tu. Na to se na­do­ve­za­la pred­sed­ni­ko­va od­lu­ka da, za­to što mu Kon­gres SAD ne da no­vac za iz­grad­nju zi­da pre­ma Mek­si­ku, pri­vre­me­no uga­si fi­nan­si­ra­nje sa­ve­zne vla­de i svih ko­ji za­vi­se od nje­nog bu­dže­ta. Bar oko 800.000 rad­ni­ka za­to Bo­žić do­če­ku­je bez pla­ta, da se ne go­vo­ri o oni­ma ko­ji ži­ve od so­ci­jal­ne po­mo­ći. 

Sve to pa­da po­vrh efe­ka­ta tr­go­vin­skog ra­ta s Pe­kin­gom, ko­ji su us­po­ri­li pri­vred­ni rast i Ki­ni i Evro­pi, su­ža­va­ju­ći pro­stor i za ame­rič­ki iz­voz. Pri­me­ra ra­di, u teh­no­lo­škom sek­to­ru, vi­so­ko za­vi­snom od eks­por­ta i fi­li­ja­la u dru­gim ze­mlja­ma, de­o­ni­ce „Epla” i „Ama­zo­na” od le­ta su osta­le bez če­tvr­ti­ne vred­no­sti.

Tram­po­va ću­dlji­vost, ma­da se do­sta kri­vi­ce za ova­kvu si­tu­a­ci­ju sva­lju­je na nju, sa­mo je po­gor­ša­la is­ho­de du­go­roč­ne, sta­bil­ne i sa­svim smi­šlje­ne po­li­ti­ke i ak­tu­el­nog pred­sed­ni­ka SAD i nje­go­vih pret­hod­ni­ka, kao i ključ­nih lju­di u Ki­ni i Evro­pi. Do ovo­ga se ne bi sti­glo da i na­kon kri­ze iz 2008. si­ro­ma­šni­ma i sred­njem slo­ju ni­je osta­lo sa­mo da i da­lje ži­ve od sve te­že odr­ži­vih kre­di­ta, dok je bo­ga­ti­ma po­ma­ga­no.

Na stra­nu tr­go­vin­ski rat i blo­ka­da fe­de­ral­nog bu­dže­ta, Tram­pov po­tez klju­čan za tre­nut­ne pri­li­ke bi­le su po­re­ske olak­ši­ce vred­ne bi­li­on do­la­ra, ko­je ma­hom idu na­ru­ku imuć­ni­ma. To zna­či i da ame­rič­ka dr­ža­va pri­ma ma­nje nov­ca, što ni­je mo­glo urav­no­te­ži­ti ni re­za­nje sub­ven­ci­ja za si­ro­ma­šni­je.

To sta­nje se za­o­štra­va po­li­ti­kom po­sku­plje­nja kre­di­ta, ka­kvu vo­de Pa­u­el i Fe­de­ral­ne re­zer­ve. Su­prot­nost to­me mo­že bi­ti još opa­sni­ja jer, ka­ko je ne­dav­no ob­ja­vio „Gar­di­jan”, dug ame­rič­kih do­ma­ćin­sta­va je sti­gao do 13,5 bi­li­o­na do­la­ra, što je naj­vi­ši ni­vo od kri­ze iz 2007, kad su upra­vo pre­la­ko po­vla­če­ni kre­di­ti pre­vr­ši­li me­ru u krh­koj eko­no­mi­ji. Sli­čan trend na de­lu je bio i pre kra­ha 1929. go­di­ne.

U de­ce­ni­ji pro­šloj od pret­hod­ne kri­ze, ni u Evro­pi ni­je uči­nje­no do­volj­no da ve­ći­na lju­di ne bi osta­la osu­đe­na na kre­di­te. Na ne­jed­na­kost u Ki­ni ne vre­di tro­ši­ti re­či. Bez nov­ca u dže­po­vi­ma ma­sa, ne­ma ni ku­po­vi­ne, što ugro­ža­va pro­fi­te bi­zni­sa i, za­tva­ra­ju­ći krug, ce­lu pri­vre­du. Ta­ko smo se opet na­šli na ivi­ci kri­ze.