Da li SPS pripada autentičnoj levici
Новица Коцић
U svom tekstu pod naslovom „Socijalisti, gde ste” („Politika”, 21. decembra 2018), Boško Jakšić je veoma jasno obrazložio činjenicu da su socijalisti „zaboravili” da se bore za socijalnu pravdu i da zastupaju interese radnika, te da su prestali da se bore protiv socijalne nejednakosti i osiromašenja stanovništva.
Podlegavši globalnom populizmu, oni i ne tragaju za odgovorom na pitanje kako zaustaviti jačanje političke desnice, koja stalno obećava bolju budućnost, gubeći iz vida ključne dimenzije sadašnjosti. Ako se socijalisti ne vrate sebi i svojim korenima, oni preuzimaju, kako s pravom kaže Jakšić, „deo odgovornosti za lomove koji bi mogli da uslede”.
Socijalistička partija Srbije (SPS) propustila je sve šanse, uključujući i svoj poslednji jubilarni 10. kongres, da se profiliše kao autentična partija levice, jer za 28 godina od svog osnivanja nikada nije bila u opoziciji, iako je 2000. godine, posle desetogodišnje katastrofalno loše vladavine, pretrpela težak politički poraz. Štaviše, ona nije našla pravi način ostvarivanja levičarskog programa ni posle pada Slobodana Miloševića. Umesto da se suoči sa istinom o svojim promašajima i „prestroji” za opoziciono delovanje, ona je počela da deluje kao partija koja se, zarad „grama vlasti”, nedopustivo politički degradira, podržavajući sve naredne vladajuće koalicije i dominantne političke stranke u njima (DSS, DS, SNS), da bi se danas, konačno, „utopila” u Srpsku naprednu stranku, bezrezervno je podržavajući.
Na taj način, SPS se praktično opredelila za „političko životarenje”, jer ne deluje kao levica, već kao politička desnica, opterećena nacionalizmom i populizmom. Time je faktički izgubila svoj levičarsko-politički identitet, proklamovan još pri svom osnivanju putem objedinjavanja ondašnjeg Socijalističkog saveza i Saveza komunista, i postala partija koja danas suštinu politike vidi u vlasti oligarhije, brinući prevashodno o opstanku na vlasti male grupe svojih političkih funkcionera.
Posle svih do sada sprovedenih redovnih i prevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji, očekivalo se da se SPS definitivno opredeli za parlamentarnu opoziciju, pogotovo što je bilo očigledno, s obzirom na izborne rezultate, da bi ona bez Partije ujedinjenih penzionera, a posebno bez Jedinstvene Srbije, mogla ostati bez cenzusa. Međutim, sticajem okolnosti, to se nije desilo, pre svega, zbog toga što je rukovodstvo SPS pokazivalo i pokazuje visok stepen političke privrženosti i lojalnosti prema SNS, uspevajući da na taj način izbegne opozicioni položaj i obezbedi ulazak u Vladu Srbije.
Tako je Srbija ostala bez jake i prepoznatljive levice, a ono što sada ima, u licu postojećih levičarski orijentisanih stranaka, partija i pokreta, ne predstavlja onu političku snagu koja bi mogla da vodi uspešnu političku borbu za socijalnu pravdu i bolji socijalni i materijalni položaj radnika, kao i većine ukupnog stanovništva Srbije. Takvo stanje će potrajati sve dok na političkoj sceni dominira vlast partijskih oligarhija, međusobno povezanih na bazi ličnih, a ne opštedruštvenih interesa, sve dok korupcija bude iznad granice tolerantnog i sve dok politička karijera funkcionera i poslanika bude zavisna od partijskih lidera.
Po svemu sudeći, za pobedu levičarskih (socijalističkih) ideja, čak i u onoj dubini i obimu koji kapitalizam, kao društveni sistem, realno može da apsorbuje, biće potrebno mnogo vremena. Radikalnije ostvarivanje levičarskih ideja biće moguće sa pojavom one političke snage koja je opredeljena za kapitalistički socijalizam i koja je sposobna da u tom smislu objedini i aktivira ceo levičarski potencijal srpskog društva. Šta se može očekivati od socijalista?
U pomenutom tekstu Jakšić je izrazio bojazan da će 10. Kongres socijalista (22. decembra) biti „hvalospev aktivnom učešću u koaliciji koja zemlju uvodi u „zlatno doba”(!?) i da će izbegavati odgovor na pitanje otkud i zašto žuti prsluci u Francuskoj“. Ova bojazan, nažalost, nije bila bez osnova.
* Redovni profesor univerziteta