Restitucija i Folksdojčeri

29. 12. 2018. 09:40

Д. Стојановић

„Sr­bi­ja je je­di­na dr­ža­va u Evro­pi ko­ja vra­ća imo­vi­nu pri­pad­ni­ci­ma folk­sdoj­če­ra za ko­je je utvr­đe­no da ni­su pri­pa­da­li oku­pa­ci­o­nim sna­ga­ma, ka­žu u Agen­ci­ji za re­sti­tu­ci­ju” („Po­li­ti­ka”, 26. 12. 2018). Pro­blem je da­le­ko slo­že­ni­ji, pa tre­ba raz­mo­tri­ti nje­go­vu isto­rij­sku ge­ne­zu. Pred Dru­gi svet­ski rat u Ju­go­sla­vi­ji je bi­lo 505.000 Ne­ma­ca-folk­sdoj­če­ra. Šte­ta ko­ju je Ne­mač­ka iza­zva­la Dru­gim svet­skim ra­tom bi­la je ne­na­dok­na­di­va.

Za­to su sa­ve­zni­ci na Krim­skoj kon­fe­ren­ci­ji 1945. go­di­ne utvr­di­li prin­cip pre­ma ko­jem je Ne­mač­ka tre­ba­lo da šte­tu is­pla­ti u na­tu­ri, do naj­ve­će mo­gu­će me­re. Ju­go­slo­ven­ska dr­žav­na ko­mi­si­ja rat­nu šte­tu pro­ce­ni­la je na 35 mi­li­jar­di do­la­ra, ko­li­ko se od­no­si­lo na Ne­mač­ku. Av­noj je, 21. 11. 1944. go­di­ne, od­lu­čio da se kon­fi­sku­je imo­vi­na „na­rod­nih ne­pri­ja­te­lja”, bez ob­zi­ra na na­ci­o­nal­nost, kao i da se pod dr­žav­ni se­kve­star sta­vi na­pu­šte­na imo­vi­na. Tom od­lu­kom, Nem­ci­ma u Ju­go­sla­vi­ji je 1945. go­di­ne od­u­ze­to ukup­no 97.490 po­se­da sa 638.000 hek­ta­ra ze­mlje, ku­će, po­ljo­pri­vred­ne ma­ši­ne, ra­di­o­ni­ce, fa­bri­ke... 

Go­to­vo če­tvrt ve­ka, Ne­mač­ka je pi­ta­nje imo­vi­ne folk­sdoj­če­ra ko­ri­sti­la uvek kao pro­tiv­te­žu zah­te­vu Ju­go­sla­vi­je za rat­nu od­šte­tu. Is­toč­na po­li­ti­ka Vi­li­ja Bran­ta otva­ra­nja pre­ma is­to­ku, do­ve­la je do su­sre­ta sa Ti­tom na Bri­o­ni­ma, ka­da je do­go­vo­re­no re­še­nje po „Bri­on­skoj for­mu­li” na osno­vu ko­jeg su „obe stra­ne do­šle do uve­re­nja da su od­no­si do­sti­gli ste­pen ko­ji do­pu­šta da se na me­sto ra­ni­je otvo­re­nih pi­ta­nja iz pro­šlo­sti po­sta­vi du­go­roč­na sa­rad­nja na pri­vred­nom pod­ruč­ju”. 

Do­go­vor Ti­to – Vi­li Brant, u ju­nu 1973. je bio u „če­ti­ri oka” o če­mu je sa­či­njen ed me­mo­ar – pod­set­nik, ko­ji je do­sta­vljen mi­ni­star­stvi­ma ino­stra­nih po­slo­va sa, za sa­da ne­po­zna­tim ro­kom traj­no­sti. Sa­mo se po­sred­no zna da je Ju­go­sla­vi­ja do­bi­la ve­o­ma po­vo­ljan kre­dit od mi­li­jar­du ne­mač­kih ma­ra­ka sa ka­ma­tom od 1,5 od­sto na 30 go­di­na, iako je tra­žen kre­dit od tri mi­li­jar­de.

Po­sle sa­stan­ka na Bri­o­ni­ma, a pre kon­fe­ren­ci­je za štam­pu, Vi­li Brant je re­kao u ša­li da je pi­ta­nje rat­ne od­šte­te re­še­no i da ako tre­ba još ne­što da se re­fun­di­ra, to mo­že čak i on da iz svog dže­pa ura­di, jer je re­še­no i pi­ta­nje po­du­nav­sko – švap­ske imo­vi­ne (za­pis isto­ri­ča­ra An­tu­na Mi­le­ti­ća). 

Ne­mač­ka je ta­da odo­bri­la Ju­go­sla­vi­ji po­moć u ka­pi­ta­lu i ovaj spo­ra­zum je ra­ti­fi­ko­van u Skup­šti­ni SFRJ 26. de­cem­bra 1974. go­di­ne. Iz „Bri­on­ske for­mu­le” kao ugo­vo­ra o rat­noj od­šte­ti i šte­ti, za­klju­ču­je­mo lo­gič­ki, pro­iz­i­la­zi da ni­jed­na stra­na od da­na pot­pi­si­va­nja ed me­mo­a­ra ne­ma pra­vo na bi­lo ka­kva da­lja po­tra­ži­va­nja, ili dru­gim re­či­ma – sta­vlje­na je tač­ka na, naj­vi­šem ni­vou, na da­lja cenj­ka­nja. 

Pre­ve­de­no na prav­ni te­ren, to je ugo­vor o po­rav­na­nju, a ne o fi­nan­sij­skoj po­dr­šci. Po­što je taj ed me­mo­ar pro­gla­šen dr­žav­nom taj­nom, još se mi­je po­ja­vio u jav­no­sti ni jed­ne ze­mlje pot­pi­sni­ce. Po­sle ovog do­ga­đa­ja, ima naj­ma­nje dve ka­te­go­ri­je gra­đa­na ko­je ži­ve u uve­re­nju da ima­ju pra­va da po­tra­žu­ju od­šte­tu – fa­mi­li­je stra­da­lih u ra­tu, na­ši ne­ka­da­šnji lo­go­ra­ši i rad­ni­ci na pri­nud­nom ra­du u Tre­ćem raj­hu na jed­noj stra­ni, i na dru­goj, na­ši ne­ka­da­šnji dr­ža­vlja­ni ne­mač­kog po­re­kla – folk­sdoj­če­ri u sa­moj Ne­mač­koj, ili bi­lo gde dru­gde u ino­stran­stvu. 

Po­rav­na­njem na dr­žav­nom ni­vou, imo­vi­na folk­sdoj­če­ra je po­sta­la dr­žav­na imo­vi­na ko­ja ne pod­le­že re­sti­tu­ci­ji, bez ob­zi­ra na od­lu­ke su­da o uče­stvo­va­nju ili ne­u­če­stvo­va­nju u ne­pri­ja­telj­skoj voj­sci. 

Ina­če, na­ši ne­ka­da­šnji dr­ža­vlja­ni ne­mač­kog po­re­kla u Ne­mač­koj su do­bi­li iz­ve­sno obe­šte­će­nje od te ze­mlje, kao po­vrat­ni­ci i žr­tve Dru­gog svet­skog ra­ta. Pra­vo na re­sti­tu­ci­ju imo­vi­ne po mom mi­šlje­nju, ima­ju oni folk­doj­če­ri ko­ji su bi­li dr­ža­vlja­ni i ima­li bo­ra­vak u Ju­go­sla­vi­ji u mo­men­tu ra­ti­fi­ka­ci­je Spo­ra­zu­ma Ju­go­sla­vi­ja–Ne­mač­ka u Skup­šti­ni SFRJ, 26. de­cem­bra 1974. go­di­ne. 

Mi­tar Ra­do­njić, No­vi Sad