Ustavljanje Ustava
Kada je Dimitrije Davidović završio pisanje najvišeg pravnog akta Knjaževine Serbije, godine 1835, svesno je izbegao da u naslov stavi rimski termin „konstitucio” (koji se najčešće nalazi u nazivima najviših pravnih akata država), već je izabrao srpskom jeziku primereniju reč „ustav”. Smatrao je Dimitrije tada da se prevashodno vlast mora prizvati pameti, pa kao što ustava (brana) ustavlja divlju planinsku reku, tako i ustavni dokument treba da ustavi vlast kako se ova ne bi otrgla kontroli i počela da vlada u vlastitom interesu. Doduše, ovakvo shvatanje uloge ustava datira iz vremena koje daleko prethodi onom u kojem je živeo i radio Dimitrije Davidović. Naime, još su stari Grci došli na ideju da se na civilizovan način spreči stvaranje tiranije, gde pojedinac ne vlada u korist zajednice, već u sopstvenom interesu.
Budući da je prošlo 2.447 godina od Periklove smrti i zlatnog doba atinske demokratije, odnosno 183 godine od Davidovićevog Sretenjskog ustava, poražavajuće je konstatovati kako današnja vlast u Srbiji dovodi u pitanje pojedine odredbe najvišeg pravnog akta države. Recimo, pravo građana da javno izražavaju nezadovoljstvo povodom sveopšteg stanja u društvu.
U stvari, vlast ne zabranjuje građanima da organizuju protestne šetnje ulicama Beograda, već ih za sada samo prebrojava. A to po ustavu nije zabranjeno, pošto u najvišem pravnom aktu nigde i ne piše da vlast ne sme prebrojavati građane koji protestuju. Pa ipak, u tome i jeste problem! Jer ovde nisu u pitanju samo računske operacije vlasti, odnosno (ne)postojanje zabrane građanskih protesta, već nešto sasvim drugo – stavljanje u negativan kontekst svih onih koji misle drukčije od vladajuće partije. Ili, drugim rečima, an blok stavljanje svih nezadovoljnih građana koji javno protestuju u isti koš sa liderima opozicije – čime se želi nametnuti stanovište prema kojem ne postoje slobodni, samosvesni građani koji protestuju u lično ime, zarad ideala i u ime svojih najbližih, već da svi protestanti predstavljaju plaćenike pojedinih lidera opozicije. A to naprosto nije tačno.
Takođe, veoma je opasno po demokratiju u Srbiji to što vlast sopstvene građane – neistomišljenike, neretko otvoreno, češće između redova, proglašava neprijateljima države. Na taj način vlast protivustavno krši zabranu diskriminacije (član 21 Ustava), naročito zabranu diskriminacije po osnovu političkog uverenja. Jer ispada da svako ko ne misli poput vladajuće stranke automatski biva svrstan u fah unutrašnjih neprijatelja države ili čak kolaboracionista koji pomažu spoljnim neprijateljima „u rušenju ustavnog poretka Srbije”.
Ovakve, najblaže rečeno neprihvatljive teze, kreirane su na krajnje nedemokratski način. Najpre su predstavnici vladajuće većine u Narodnoj skupštini, izvan svakog argumentovanog rezona i pred TV kamerama „javnog servisa”, optužili predstavnike opozicije (samim tim i deo biračkog tela), da direktno pomažu Haradinaju u podrivanju „kosovskog dijaloga”. Da bi potom i brojni državni funkcioneri krenuli da u javnim nastupima dovode u vezu sve građane koji protestuju protiv vlasti koristeći ustavno pravo da iskažu svoje građansko nezadovoljstvo, sa „petokolonaškom” opozicijom. Tako ispada da ni protesti nisu građanski već neprijateljski, te da nemaju za cilj iskazivanje socijalnog nezadovoljstva građana, već rušenje države. Naravno, u ovakvom jednom galimatijasu zamenjenih teza, vlast samu sebe poistovećuje sa državom, te se otuda lako transformiše u ulogu žrtve, iako poseduje svu raspoloživu moć u rukama. Pre svega moć da nezadovoljne građane, preko propagandne mašinerije, proizvede u neprijatelje sopstvene zemlje. No, ovakvim proizvoljnim rezonovanjima ugrožava se sloboda mišljenja i izražavanja građana (član 46 Ustava), pogotovo jer će mnogi od njih odustati od kritičkog mišljenja samo da bi izbegli mogućnost da im vlast iscrtava metu neprijatelja na ličnoj karti. A to je već autocenzura – nikako demokratija.
Na koncu, treba reći da živimo u društvu lišenom kulture dijaloga i moralnih kriterijuma, u kojem vlada loša međuljudska atmosfera, a ne pravo. Vladavina prava (član 3 Ustava) podrazumeva da se vlast mora povinovati najvišem pravnom aktu države. Ali i da principi demokratije, na kojima počiva država Srbija (član 1 Ustava), moraju podrazumevati nezavisne institucije, te obavezu javnih funkcionera da se pridržavaju zakona i ustanovljenih procedura i da polažu račune građanima za izgovorene reči i počinjena dela. Izostanak svega toga pokazatelj je da ustav gubi ulogu ustavljača vlasti. Na štetu svih, a ne samog jednog dela građana.
* Sociolog
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista