Sa Andrićem na mostu

14. 01. 2019. 18:00

Иво Андрић (Фотодокументација Политике)

„Mostovi su zaneli moj duh”, napisao je Ivo Andrić u eseju „Mostovi”, objavljenom u božićnom izdanju „Politike” 1933. godine. Ovim tekstom Andrić je nagovestio svoju dominantnu stvaralačku preokupaciju. On je označio obrise budućeg dela i ta činjenica pridaje ovom izuzetnom prilogu posebnu književnoistorijsku relevantnost.

Druženja s Ivom Andrićem tokom njegovih boravaka u Herceg Novom ulaze u prostor dragocenih sećanja zaštićenih od zaborava. Ponekad se čini da su sećanja na te susrete izvan konkretnog vremenskog okvira, da se ne gube i ne blede. Samo im vreme pridodaje neki novi smisao i neko novo značenje.

Bio je obeležen slavom Nobelove nagrade. Njegova dela prevode se širom sveta. Atinska Akademija nauka slavi prvog nobelovca na Balkanu. Ali kao da ga ta svetska slava uopšte nije dotakla. Kao da se trudio da tu slavu nosi na sasvim neprimetan način.

Ponekad je izgledalo da se Andrić vraća sa dalekih putovanja kroz vekove koje osvetljava, razotkriva, oživljava. Ličnost velikog pisca izgledala mi je nekada daleka i nedostižna, dok sam kao student radio svoj diplomski rad o njegovoj pripovedačkoj prozi pod mentorstvom akademika Velibora Gligorića. A sada, pored mene je autor, odmeren u gestu i govoru, veoma prisan, urođenih gospodstvenih manira. Andrić govori tihim glasom, ali je bilo uočljivo da je svaka njegova rečenica obeležena literarnim predznakom. Gubile su se granice između živog govora i njegove pisane reči. Njegove dragocene literarne opservacije, iznete u razgovoru, ostajale su, nažalost, neretko, nepovratno rasute i izgubljene.

On na čudesan način otkriva, prepoznaje moć reči. On rečima gradi nove svetove. Kao da postoje reči koje su samo njemu dostupne. Svaka je nepogrešivo odabrana, lišena nejasnoća i dvosmislenosti. Te reči nisu iskrzane od upotrebe. I svaka od tih reči kao da ima svoju cenu: on ih veoma štedljivo koristi. Primetna je i lakoća s kojom bira reči: one same kao da mu idu u susret. Sticao se utisak da je celo njegovo ljudsko biće bilo posvećeno jedinstvenoj literarnoj misiji.

I sada se sećam: zastali smo jednog dana, za vreme šetnje, na mostu u Toploj, kod Herceg Novog, sasvim spontano, kao na kraju jednoga puta. Bio je sunčan i topao oktobarski dan, svuda unaokolo bili su razbacani ostaci leta. Most nismo mogli preći a da ne zastanemo. Kao da smo i nehotice, u mislima, dotakli temu njegovog dela. U Andrićevom delu ideja mosta rađa se u bespuću, u surovim istorijskim okolnostima, na prostoru viševekovnog sudara religija i civilizacija.

Andrićevo delo ne zalazi u prostor dnevne politike. Ono je autonomno i koherentno. Ali su saznanja o proteklim vekovima i civilizacijskim sukobima, kao i poruke sadržane u njegovim delima, relevantne i za političku teoriju i za političku praksu. On hoće da otkrije smisao istorijskog razvoja, da ukaže na neizvesnost istorijskih tokova, na sudbinu ljudi i naroda u okolnostima viševekovnog ropstva i verskih, civilizacijskih sukoba. On otkriva one dublje slojeve stvarnosti, one ljudske i društvene drame koje, neretko, ostaju izvan vidnog polja dnevne politike ali i izvan odgovarajućih teorijskih opservacija.

Istorijska nauka će ponuditi piscu samo bledu i hladnu sliku prošlosti. Na toj slici mnogi događaji nedostaju, a mnogim ličnostima gubi se svaki trag. Pisac zalazi i u one najskrivenije delove duše porobljenog naroda do kojih politika ne dospeva. Andrić pruža sliku otuđene i tuđinske političke moći. Ta moć određuje sudbinu ljudi i naroda, ona proizvodi osećanje straha i beznađa. Poruke njegovog dela permanentno su aktuelne, jer su i permanentno aktivni izvori nacionalističkih, verskih i civilizacijskih sučeljavanja i sukoba, jer se i danas na političkoj sceni, na raznim stranama i u raznim vidovima, javljaju aveti prošlosti. To što savremene politike ne komuniciraju sa porukama velikog pisca i što ih na nekim stranama čak krivotvore, predstavlja svedočenje o stanju u kojem se te politike nalaze. Tako još uvek Andrićeva humanistička vizija mosta podseća na „misao zalutalu u kršu i divljini”. A mostovi se grade da bi olakšali ljudsku komunikaciju u istorijskim bespućima, ali i da bi ostavili trag lepote i stvaralačkog duha među dalekim zagubljenim brdima.

*Profesor Fakulteta političkih nauka i Fakulteta dramskih umetnosti u penzij

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista