Luj Burbonski i Aleksandar Drugi

16. 01. 2019. 18:00

Бели двор на Дедињу (Фото Д. Јевремовић)

U Njujorku, Luj Burbonski, poslednji izdanak poslednje francuske dinastije, šalje francuskom parlamentu dopis sa zahtevom da Narodna skupština Republike Francuske usvoji leks specijalis koji će mu omogućiti da uđe u posed i stekne vlasništvo nad Versajem, s obzirom na to da je taj objekat na nezakonit način otet njegovim precima, konkretno Luju Šesnaestom, koga su, inače, i ubili revolucionari odsecanjem glave. Šala? Naravno da je šala. Ali nije šala da g. Aleksandar Karađorđević, koji sebe smatra prestolonaslednikom Srbije (a bogami i Jugoslavije), i kome, naravno, ne smeta da ga tako titulišu u srpskim medijima, uključujući i one u kojima država ima svoj udeo u vlasništvu, nudi dokaze da objekat u kojem danas živi u Beogradu, a koji je u državnom vlasništvu, zapravo pripada njemu kao nasledniku monarha od koga je revolucionarna vlast nasilno i nezakonito oduzela, između ostalog, i tu važnu nekretninu.

Nazivati tog gospodina princem mnogo je više neustavno nego kad neko javno nazove južnu srpsku pokrajinu Kosovo, a ne doda odmah – i Metohija. I dok se za ovu drugu omašku uvek nađe neko ko će da joj pripiše zlu nameru, izdaju, odsustvo rodoljublja i šta sve ne, nikom ne pada na um, kako se čini, da digne glas protiv činjenice da u jednoj nespornoj republici državni mediji, čak i neki državni funkcioneri, jednog građanina titulišu kao princa i prestolonaslednika. A, je li ta nekretnina oduzeta nasilnim putem, nezakonito? Nije li svojina neprikosnovena? Jeste, odgovor je na oba pitanja. Međutim, život i evolucija jednog društva ne podležu, bar ne uvek, strogoj formalnoj logici. Odnosno, logiku razvoja društva stvara dinamika društvenih odnosa, koja nije ista u svim epohama, često čak ni u okviru jedne iste epohe.

Uz legalitet, vladavinu zakona, postoji i legitimitet, koji je, pak, moralna opravdanost stavova i delovanja, i u jednom stabilnom, uravnoteženom društvu legalitet i legitimitet su obično na istoj strani i nisu izvor sukoba. Međutim, retka su društva, ako ih uopšte ima, koja u svojoj istoriji nisu imala periode kada legalitet i legitimitet nisu bili na istoj strani. Takvi ispadi, i njihove posledice, po pravilu vrlo nasilni, koji se okončavaju dramatičnim promenama državnog i društvenog uređenja, nazivaju se revolucijama.

Nijedna revolucija nije zakonita, to je jasno. Nezakonitost revolucija kompenzuje njihov legitimitet, njihova široko priznata moralna opravdanost. Niko neće tvrditi da je odsecanje glave Luju Šesnaestom human čin, ali niko neće ni osporiti značaj i opravdanost Francuske revolucije i njen ireverzibilan karakter zbog tog nehumanog čina. Novo društveno i državno uređenje ponovo je dovelo u ravnotežu ključne društvene slojeve i stvorilo svoje, nove zakone, svoj legalitet. Po tim, novim zakonima, priznatim na nacionalnom i na međunarodnom planu, Versaj je vlasništvo Republike Francuske, a ključna masa građana te države ne bi smatrala legitimnim zahtev Luja Burbonskog da se iz iznajmljenog stana u Njujorku useli u versajsku palatu. Što tom čoveku i ne pada na pamet. I koji, za razliku od g. Karađorđevića, koji živi u dvorcu u državnom vlasništvu, ne živi u Versaju, već u iznajmljenom stanu.

Ipak, može li legitimitet da bude na strani g. Karađorđevića? Čak i u ovako neuverljivoj demokratiji, kakva je na delu u Srbiji, postoje oblici odlučivanja koji bi to omogućili. Na primer, referendum na kome bi građani (srpski narod i „svi ostali” građani, kako to mudro formuliše aktuelni ustav) imali da odgovore u dovoljnom broju na precizno postavljeno referendumsko pitanje, a kome bi prethodio period informisanja građana o svim mogućim i verovatnim posledicama takve korenite promene. Pretendentu na nepostojeći srpski presto dato je srpsko državljanstvo, dat mu je na korišćenje državni objekat, dakle postoji određen broj građana uverenih da je legitimitet na strani g. Karađorđevića. Poziv na često političko izjašnjavanje u poslednje vreme je u modi i česta praksa kod aktuelne vlasti. Zašto se taj mogući legitimitet ne bi proverio na referendumu da bi se, eventualno, omogućilo tom čoveku ne samo da od korisnika postane vlasnik, već i da ostvari svoj monarhistički san, budući da je umeo u više navrata da javno stavi do znanja da „ne odustaje od svojih dinastičkih prava”?

Prevodilac

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista