BOLjI ŽIVOT I PREKI SUD
Pre neki dan, dok je još trajala izborna ćutnja, bezimena kolumnistica „Pravde” (koja sebe naziva „TV alapačom”) vajkala se kako joj je teško da ćuti kad pogleda oko sebe, a naročito je teško, veli, onima koji su živeli i u vreme Tita.
„Da, bilo je to u vreme Tita sa kojim se danas sprda svaki napaljeni klinac koji nije ni bio rođen kada je njegov deda harao po Vrsaru, sačekivao Čehinje u Starom gradu na Hvaru, zidao vikendice u Cavtatu i s ljubavnicom išao u Rim na kapučino.
Dolče vita, ili u slobodnom prevodu, oh kakvo dupe ti imaš, bio je slogan mladih koji su otkrivali farmerke, najlon čarape i slobodnu ljubav. Maturska haljina koju sam kupila u Trstu najvrednija je stvar koju sam ikada posedovala.
Sve je to tako išlo neko vreme dok se neko nije setio da nas oslobodi.
Sada smo slobodni...”
U svojoj opet – kako se to moderno danas naziva – kolumni, Bogdan Tirnanić u „Presu” istoga dana bavi se istom temom („Titostalgija”), ali ima suprotno gledište.
„Nostalgija je, kako vidimo, ozbiljna bolest. Od nje pate mnogi u svim državama koje su nastale na teritoriji propale SFR Jugoslavije. Dotični u svakoj prilici koja im se ukaže tvrde da se u Titovo vreme živelo dobro, da je vladala socijalna sigurnost. S tim da zaboravljaju da je ta socijalna sigurnost bila ’niskog intenziteta’. Većina stanovništva egzistirala je na ivici siromaštva. Jer, niko za bolje tada nije znao. Međutim, sa ’crvenim pasošem’ mogli su da putuju gde žele. Pod uslovom da na put ponesu sto kila paradajza i krompira. I da po belom svetu spavaju u kampovima sa jednim sanitarnim čvorom.
Jedan moj poznanik, blagi nostalgičar, tvrdi da je u vreme ’samoupravnog socijalizma’ mogao da razapne šator pored svakog puta, tamo gde mu se svidi. Pre svega, tako nešto nije bilo dozvoljeno. (...) S druge strane, opet, ko mu danas brani da razapne šator gde god spazi zgodno mesto. Neće valjda da puste Legiju iz zatvora kako bi mu likvidirao čitavu porodicu.
Poznanik se lako ne predaje: ali, kaže on, svake godine smo išli na more. To me je podsetilo na slučaj jednog njegovog rođaka, koji je na moru proveo svih 12 godina, dok se za njegovu bezbednost brinula čitava jedna brigada Udbe.`”
Pobornici lika i dela Titovog suparnika, Draže Mihailovića (Otadžbinski pokret „Ravna gora”) onomad su osnovali Ravnogorski tribunal, odnosno četnički preki sud. Njihovo „Specijalno tužilaštvo” raspisalo je i nagrade „za neka lica šiptarske nacionalnosti za koje ravnogorci smatraju da treba da odgovaraju pred ovim sudom, čije će sedište biti na Ravnoj gori, gde će se i održavati suđenja”. Vojvode Milika – Čeko Dačević, Milisav Aćimović i Gojko Rabrenović obavestili su „ekskluzivno” novinara „Kurira” da za ,,... šiptarskog teroristu Ramuša Haradinaja sledi nagrada od preko dva miliona američkih dolara”, dok će za Idriza Baljaja, Fatmira Ljimaja i Isaka Muslijua biti isplaćeno po 500.000 dolara. Izrečene kazne će se i izvršavati u selu Brajići, na Ravnoj gori.
U tekstu se nigde ne pominje da će se u navedenom selu graditi zatvor. Da se zaključiti da bi bilo nerazumno izlagati se nepotrebnom trošku, kad se presude već znaju.
Da li se u Titovo i današnje vreme moglo, odnosno može spavati u šatoru pored bilo kojeg puta, raspraviće gorepomenuti kolumnisti, a u „Presu” se može saznati da je bezbednost u Beogradu danas, u odnosnu na pre četiri godine, prema istraživanju Instituta za političke studije na uzorku od 1.016 građana, stranaca, i stručnjaka – porasla za 3,1 odsto. Ja ne vidim neku razliku u stepenu bezbednosti u odnosu na pre četiri-pet godina, ali svejedno, brojka govori da je malo bolje. Slikovito, kao čoveku koji je išao u tesnim cipelama, pa kad ih je izuo, namah je odahnuo.
Koliko je sada bolje, kazuje i potpis ispod slike Knez-Mihailove ulice u Beogradu: „Građani bez ikakvog straha šetaju Beogradom”.
Bogme, svaka čast. Za to nekog treba nagraditi. Zamislite, šetaju – a ne boje se.
A stranci? Oni su takođe zadovoljni. „Smatraju ga (Beograd, prim. S. S.) zaštićenim gradom, u kojem se kreću nesmetano, a procenili su da ih ugrožavaju samo lopovi i kriminalci.”
Samo lopovi i razbojnici! Niko više? Veoma pohvalno. S lakim naoružanjem može se sasvim komotno probiti do željenog cilja.