Bojni vapaj
др Анте Трумбић
Kada se doznalo ko je izvršio atentat na prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914, istog dana pa nadalje, rulja je nesmetano uništavala dućane i kafane čiji su vlasnici bili Srbi. Austrougarske vlasti nisu imale poverenja ni u svoje lojalne radnike koji su poreklom bili Srbi: oni bi ih ili otpuštali, ili bi ih prebacivali na druga radna mesta, daleko od centra carstva, negde po rubu države.
Zanimljiv podatak nađosmo u splitskim novinama Novo doba, br. 213, od 21. IH 1920. Tekst pod nazivom „Vapaj Jadrana” dala je izvesna osoba koja se potpisala pseudonimom Stari. On je bio – kako je i sam napisao – pravoslavni Srbin rodom iz Boke, koji je tu i radio sve do izbijanja Velikoga rata. Vlasti su ga prebacile sa službom na ostrvo Hvar gde nije znao nikog i nije imao poverenja ni u koga bojeći se žbirova i potkazivača. Potpuno obeshrabren i uplašen, bez cilja bazao je obalom posle radnog vremena po uvali Luštica. Za trenutak je seo ophrvan najcrnjim mislima: šta mu je sa porodicom i koje su ratne vesti istinite – da srpska vojska krvavo pobeđuje i nadire, što mu se potajno dopadalo, jer se nadao slobodi; ili da su Srbi sasvim propali, pa mu se nada u pakao pretvarala... Zabrinut i skrušen, lomeći šake, u jednom trenutku mu priđe neki vižljasti starac iz obližnjeg sela, dobroćudnog izraza lica i upita ga:
− Ća ste vi: Hrvat, ili Talijan?
Bojeći se da mu kaže svoje pravo poreklo, reče mu da su obojica istog naroda jer govore „naškim” jezikom.
− E, onda ste vi bogme, Hrvat!
Mladi Bokelj više nije mogao da se lažno predstavlja i starcu reče istinu, pa šta god da bude.
− Pa Srbin je brate, isto što i Hrvat – reče starac i naglo se udalji ne rekavši više ništa.
Crne misli mu se brzo vratiše, a iznenadna pojava i odlazak starčev počeše ga sve više brinuti, da li je uopšte trebalo da razgovara sa njim? Ne prođe dugo, kad se isti taj starčić vrati sa još nekolicinom drugih seljana koji se odmah pozdraviše i grliše s njim zovući ga na gozbu. Šta se to dešavalo? Starac je, saznavši da je taj nesrećnik zapravo Srbin, odmah javio svojim komšijama, koji su ljubopitljivo požurili da ga upoznaju i gospodski počaste, kao dragog brata Srbina! Taj mladi državni činovnik od razdraganih domaćina dozna da su oni, tokom balkanskih ratova, slali kao dar srpskoj vojsci najbolja hvarska vina, dok austrougarskim soldatima nikada nisu od srca slali, a i kada su morali da im šalju, slali su im najgora vina.
Pričajući dalje o Srbiji i Srbima, o ratu i raznim njihovim patnjama, tadašnji stari Hvarani svom dragom gostu pripovedahu da je ostrvo Hvar naseljeno kosovskim izbeglicama posle kosovske pogibelji, da u njihovim crkvama i dalje imaju veliki broj „staroverskih” (pravoslavnih) ikona i među njima i jednu čudotvornu sa likom Bogorodice. Od jednog drugog prisutnog starca pisac tog teksta doznade da „staroverska” molitva pravoslavnog pope ima mnogo veću moć od bilo kog sadašnjeg katoličkog...
U istom pomenutom dnevnom listu (Novo doba), za istu godinu, ali u broju 264, od 22. HI 1920, u kratkom napisu »Vapaj s otoka Lastova«, data je depeša Narodnog odbora pomenutog ostrva, poslata regentu Aleksandru u Beogradu. Telegram je dat povodom Rapalskog sporazuma (12. HI 1920), po kome je Lastovo, posle raspada Austro-Ugarske Monarhije, pripalo po nepisanom zakonu jačeg, Kraljevini Italiji. Pošto je zanimljiv, a kratak dajemo ga u celosti:
„Kraljevskom Visočanstvu Regentu Aleksandru – Beograd.
Sveta glava Uroša Drugog (tj. srpskog kralja Milutina; *1253–†1321 – prim. prir.), uklesana na zvoniku naše Matice, kosti pradjedova naših, ogranka slavnih Neretvanskih uskoka, živi ljudi i mrtva priroda ujedinjuju se u silan i strašan vapaj, koji šalju pred lice Tvojeg Kraljevskog Visočanstva, ponosu i uzdanici našoj: ne dopusti da ovaj slavenski biser Jadrana utone u valovima tuđinstva. Ako je potreba da budemo žrtvovani radi spasa naroda svoga, učini da žrtva ne bude teška, pripravi skoro dan novog Kumanova!”
Drugu depešu istog odbora Lastvljani su poslali zbog istog i tadašnjem ministru spoljnih poslova (dr Ante Trumbiću; *1864–†1938) koja je glasila:
„Ministru Vanjskih Dela – Beograd.
Cijeli narod ovog eminentnog slavenskog otoka duboko potresen groznom sudbinom svojom iz dubine ojađenog srca diže očajni i neutješljivi krik boli i prosvjeda. Obraća se Vladi i Narodu svomu zdvojnim vapajem, da ga ne ostave u vječnoj tmini ropstva, već da mu kroz najkraće vrijeme povrate svijetlo slobode. Moli da mu barem budu zajamčena njegova narodna prava, a osobito ona jezika i škole e da kad svane sunce slobode predade jugoslavenskoj majci čitavo i nepovređeno ovo odsječeno udo.”