Centar skuplji od tri železare

Aleksandar Apostolovski

03. 02. 2019. 21:00

Trener Denver nagetsa Majkl Meloun nije prošlog leta došao u Sombor da mazi konje vrane i sluša Zvonka Bogdana, već da pronikne u misteriju srpske košarke i konačno otkrije zašto Nikola Jokić igra kao da je popio gajbu piva, a potom izašao u grad.

Majkl u ravnici nije video tajne sportske centre, već prašnjava igrališta, table i na njima obruč. Nikola je ravničarska verzija Rokija Balboe, boksera gubitnika kome niko nije davao ni gram šanse, jer je trenirao udarajući u polutke mesa i trčao ulicama Filadelfije. Za razliku od Rokija, Nikola je prevrtao traktorske gume. Meso nije tukao, nego ga je jeo, a za tabanje su mu služila rođena braća. Tek posle makljaže, otišli bi na prašnjavo somborsko igralište. Tamo je stajala tabla i na njoj koš. Majkl je konačno shvatio. Tek kada je Nikola uspeo da pobedi braću i ekipu iz kraja u uličnom basketu, bio je spreman da postane jedan od najboljih centara NBA lige.

Nikolina sudbina nije mogla da bude drugačija. Nije nabildovan kao ostali američki centri, koji su, umesto zvečki, dizali tegove. Zaista, Nikola gotovo da nema mišiće. Nema ni odraz. Tek je u poslednje vreme počeo da zakucava. Izgleda jednako ravnodušno i na zagrevanju i kada rešava poslednji napad. Može da igra centra, ali i da se iznenada transformiše u plejmejkera. Već naredne sekunde je na poziciji beka šutera, da bi se u sledećem napadu pojavio kao četvorka koja pogađa s poludistance ili kreće na ulaz koji traje kao večnost. Onda, u tom polusnu, lagano polaže loptu u koš ili dodaje slobodnom igraču. Ponekad žmureći, ponekad iza leđa, retko kad širom otvorenih očiju, jer se ionako čini da je pospan.

Dragan Stojanović

Zato je NBA Somborac odmah postao šerif u Denveru, gradu s najvećim nadnicama u Americi koga su osnovali kopači zlata pošto su pre toga istrebili Indijance, oteravši ih kod Velikog Maniuta.

Tamo Nikola i pripada, bivšoj postojbini crvene braće. Bio je 41. pik na draftu, što će reći da niko u njega nije verovao. Startovao je kao ubedljivo najmanje plaćen igrač Denvera, jer, kada je stigao iz ABA u NBA ligu, činilo se da će ispustiti dušu kad pretrči teren. Sada mu proriču svetlu budućnost. Dečko koji je dokazao da pamet, kreacija i sloboda ravnice dominiraju nad sirovom snagom i automatizmom omeđenog terena može postati najbolji igrač NBA. Ne tvrdim da će biti najbolji centar, jer Nikola to nije, iako je sve češće u reketu. Nije ni plejmejker, iako sve više asistira. Nije ni krilo, ni bek šuter, iako mu statističari upisuju sve više koševa. Somborca u NBA ne možete svrstati ni u jedan okvir, ni u jednu poznatu košarkašku žanrovsku matricu. On je dete uličnog basketa i zato protiv njega nema racionalne odbrane. Osim, eventualno, raketnog štita.

U Denveru su shvatili da su pronašli somborsko blago, vredno 146,5 miliona dolara, koliko vredi njegov sadašnji ugovor, najveći u istoriji srpskog sporta. Što će reći da Nikola vredi kao tri smederevske železare, čija je imovina prodata Kinezima za 46 miliona evra. Za pet leta, kada će imati 28 godina, vredeće još više, jer ga legendarni Čarls Barkli vidi kao ovogodišnjeg najkorisnijeg igrača lige. Ako to tvrdi brbljivi Čarls, tvrdiće i ostali, pa je Nikola konačno odabran da zaigra u ol star meču, najvećem globalnom cirkusu američkog sporta, uz finale Super boula.

Šta je, konačno, Nikolin trener zapisao u svoju beležnicu, posle letovanja u tom Somboru? Da je novi poglavica Denvera tipična beba srpske i jugoslovenske škole košarke, igre koja je u doba socijalističkog apsolutističkog poretka predstavljala prve obrise subverzije, pod plaštom takozvane imaginacije. Naime, protiveći se dogmatizovanim šemama sovjetskih robotizovanih šutera i džinovskih centara iza gvozdene zavese, ili američkim nabildovanim atletama, kao simbolima dominacije kapitalističkog sistema, naši igrači su, lebdeći između neba i parketa, predstavljali deo trećeg, čudesnog sveta basketa.

Sistemi i ideologije su se menjali, ali ne i jugoslovenska košaka, kao savršeni sistem improvizacije. To je samo po sebi paradoks, jer su se trikovi i driblinzi unedogled uvežbavali i kod Aleksandra Nikolića i Ranka Žeravice, Bože Tanjevića i Karija Pešića, kod Dude Ivkovića, Bože Maljkovića i Željka Obradovića, potom Duleta Vujoševića ili Saleta Đorđevića. Veliki treneri znali su da se gvozdenom disciplinom pukovnika Gomeljskog ili američkim drim-timovima, a kasnije i španskoj armadi, može suprotstaviti samo dijalektičko jedinstvo eksplozivnih talenata igrača koji razbijaju kompjuterski nacrtane odbrambene postavke koje su održavale hladnoratovski duh na parketu.

Manje je važno što su Sovjeti nestali, jer se rušenjem Berlinskog zida morala dokazati superiornost liberalne demokratije i u svetu košarke a, gle čuda, predanje o magiji srpskih basketaša nastavljeno je i u novom, Fukujaminom dobu. Ispostavilo se da to nije bio ni kraj istorije, ni kraj srpske košarke!

Ali, Nikoli ovdašnja zakerala zameraju, jer ne igra za reprezentaciju. Zato je priča o Nikoli Jokiću tipično srpska. I zvezdi NBA moramo da pronađemo manu, kako bismo ga spustili na zemlju i učinili manje visočijim.