Poetski anarhista i večiti alternativac
Од Макавејева су се опростиле његове колеге и сарадници, а прочитани су и бројни телеграми саучешћа из региона и света (Фото Танјуг)
Komemorativni skup povodom smrti srpskog, evropskog i svetskog reditelja Dušana Makavejeva održan je juče u svečanoj sali Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, dvorani koja će 23. februara poneti ime „Makavejev”.
– Otišao je poslednji od velike trojice koji su stvarali moderni srpski i jugoslovenski film, tačnije zlatno doba našeg filma, iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. Onaj međunarodno priznati vrhunac umetničkog stvaralaštva zemlje koji je tada vodeći francuski kritičar Marse Marten nazvao „malom filmskom planetom”. Aleksandar Saša Petrović, Živojin Žika Pavlović i Dušan Makavejev vodili su gotovo dve decenije filmsko kolo u koje su se bile uhvatile domaća i svetska filmska kritika i „mejnstrim” festivalske publike, pa je uz njih pažnju privukla i čitava plejada naših vrednih filmskih autora iz svih sredina. Ali ova trojica obeležila su onu epohu na koju smo danas ponosni, najvažnija poglavlja u još nenapisanoj istoriji srpskog filma, rekao je Božidar Zečević i primetio:
– Među njima Mak je zauzimao superiorno mesto pobunjenika i večitog alternativca, intelektualnog kvaritelja svega ustaljenog i ustoličenog, poetskog anarhiste unikatnog formata. Ne može se reći da mu to nije donelo međunarodnu slavu i pažnju jer je u tim burnim decenijama ceo svet leteo po ivici intelektualnog cunamija koji je rušio sve pred sobom.
Glumac Svetozar Cvetković i jedan od bliskih Makovih saradnika najpre je pročitao tekst Slobodana Šijana koji nije mogao da prisustvuje poslednjem oproštaju od Dušana Makavejeva, ali je poslao svoje pismo. Cvetković se i sam oprostio od velikog filmskog stvaraoca.
– Šta ispričati o Maku, a ne reći ono što svi znamo. A ne znamo ništa ili bar jako malo. Moje su skice asocijacije jednog vremena provedenog sa njim za koje ljubomorno mislim da je najvrednije, najinspirativnije i najduhovitije vreme tog trajanja za koje sam uvek mislio da je moglo potrajati bar malo duže. Kao što se danas divimo njegovom pečatu, njegovom „fikusu u pakpapiru”, njegovoj crnoj mački na nagom Evinom telu, njegovom žumancetu koje se preliva međ’ dlanovima Milene, Ljube Moljca i Jagode Kaloper, njegovom brodu sa Marksovom glavom što luta amsterdamskim kanalima… divimo se njegovom Bori, Alexu Rosinjolu sa čačkalicom međ’ zubima dok muva izgubljenu Amerikanku – rekao je Cvetković i dodao:
– U neminovnoj depresiji iznuđene dugogodišnje emigracije, hranio se i živeo od svog rada koji mu je ova sredina zabranila i nikad to nije porekla i nikad se svojom akcijom nije postarala da tu nepravdu ispravi. Mak je bio slika materijalne skromnosti, a riznica duhovnog bogatstva, nije posedovao ništa, a imao je sve što drugi nemaju, ma kako i koliko imali. Imao je Bojanu, pa onda Bojanu i opet Bojanu. Pa onda Branka Vučićevića, Željka Žilnika, Petka, Pegu, Rašu Popova, Kopolu, Bertolučija… Imao je svetlost koja je i mene međ’ ovih par imena ni sam ne znam kojom suludom srećom obasjala.
Režiser Srdan Golubović svog starijeg kolegu i filmskog učitelja kvalifikovao je kao najinspirativnijeg, hrabrog, neuhvatljivog umetnika.
– Makavejev je uvek tragao za granicama slobode, autorske, društvene i lične. Sloboda ili ništa. Igrao se, rušio tabue, oslobađao sopstveni svet i svet svojih gledalaca. Makavejev je cimao svoju umetnost, bio slobodan u stvaranju svog sveta, bez akademskih i malograđanskih okova, uvek daleko ispred svog vremena, rekao je Golubović.
Od Dušana Makavejeva oprostili su se i Jugoslav Pantelić, Stefan Arsenijević, a među kolegama koji su došli da odaju poštu nezaboravnom Maku bili su i Zdravko Šotra, Rada Đuričin, Branka Petrić, Branko Cvejić… Glumica Anita Mančić pročitala je brojne telegrame saučešća iz zemlje, regiona i sveta, među njima dirljivim porukama od ovog majstora filma oprostili su se i Vim Venders, Milčo Mančevski i mnogi drugi.