Razoružanje lovaca u predvorju

12. 02. 2019. 18:00

(Фото Пиксабеј)

Zakone možemo definisati kao osnovne pravne instrumente vođenja politike koji uređuju različita polja društvenog života i sadrže prava i obaveze. Po našem Ustavu vlada je ta koja pisanjem i predlaganjem zakona vodi politiku u granicama Ustava, što znači da svi zakoni moraju biti saglasni Ustavu. Čini nam se da Zakon o oružju i municiji („Sl. glasnik RS”, br. 20/2015) – koji se ovih dana često pominje zbog produženja roka za registraciju oružja, a kritikuje i duže – ne ispunjava uslov ustavnosti, jer su neke njegove odredbe protivne Ustavu.

Prvo što upada u oči je da Zakon praktično izjednačava građane koji poseduju validne oružne isprave (za lovačko i oružje sa olučenim cevima) sa građanima koji prvi put nabavljaju oružje. U pravu nije moguće odbraniti stanje da onaj koji već ima neko pravo i onaj koji to pravo tek treba da stekne, imaju isti pravni status i zakonski tretman – ali u slučaju našeg zakona to je moguće.

Pre nego što policija i krene u meritorno ocenjivanje ispunjenosti uslova za držanje oružja (čl. 11 Zakona), svi koji uopšte žele da zadrže oružje moraju da plate takse za registraciju i izradu oružnog lista (mada ga već imaju), kao i troškove novina, poput lekarskog pregleda ili ormara za oružje – sve ukupno oko 25.000 dinara za jednu lovačku pušku. Ovo će mnoge vlasnike oružja odvratiti i od samog pokušaja da „obnove” pravo koje imaju, razoružavajući ih tako već u predvorju.

Suštinska ustavnopravna zamerka je da Zakon ima protivustavno retroaktivno dejstvo (unazad, čl. 197 Ustava). Ukida građaninu postojeće pravo, na zakonit način stečeno, nalažući mu, uz to, da za ponovno ostvarenje istog prava prvo plati ulaznice – takse i napred navedene dodatne troškove.

Ovakve zakonske odredbe suprotne su principu pravne sigurnosti kao jednom od osnovnih sastojaka načela vladavine prava (čl. 3 Ustava). Vlasnici oružja su pod pravnom nesigurnošću jer su zbog nepredvidivih zakonskih normi (koje praktično ukidaju dotadašnje pravo) sprečeni u ostvarivanju zajamčenih prava i trpe određenu štetu (po principu – danas imaš pravo, sutra ga nemaš).

Zakonom se ugrožava i mirno uživanje svojine, odnosno garantovano pravo na imovinu (čl. 58, st. 1 Ustava) jer je oružje imovina u privatnoj svojini (lat. usus, fructus, abusus). Ovaj zakon krši i ustavnu zabranu smanjenja dostignutog nivoa ljudskih prava (čl. 20 Ustava) – zakonsko pravo na oružje već je stečeno, kao i ustavno pravo na imovinu, a sada se praktično oduzimaju jer kogentna norma naređuje da se ponovo podnese zahtev za oružje. Suštinski, građani koji već imaju oružje ne mogu da steknu ikakvo novo pravo, naprotiv – gube stečeno trajno pravo (na dozvolama nije bilo vremenskog ograničenja) da bi ga po drugi put, eventualno, stekli, kada plate dažbine i ispune zakonske uslove.

Ako bi se novouvedeni lekarski pregled za vlasnike oružja i mogao braniti, jer se zdravstvena sposobnost sa starošću menja (slabi), za povrede prava na imovinu, načela pravne sigurnosti i stečenog nivoa prava, kao i za novčane namete, nema ustavnog osnova. Ako je država (vlada) želela da ažurira podatke, osavremeni i zameni isprave (plastični čipovani oružni listovi) i proveri uslove kod vlasnika oružja, onda je to morala da učini o svom trošku. To nije uradila, već je donela zakon sa neustavnim odredbama koji važi unazad, a lovce i ostale vlasnike oružja razoružava za ubuduće. Teško da je vlada ovog puta koristila američki model iz drugog ustavnog amandmana (1791) koji štiti slobodu države i građanima garantuje neograničeno pravo na oružje, bez dozvola, iako i naša nacija, bar podjednako, poštuje (voli) oružje.

Vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Novom Sadu

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista