Od kralja Aleksandra do Aleksandra Kralja
Vest od subote je brzinom munje obišla popularni „region”, kako se poslednjih godina eufemistično i glupavo opisuje prostor nekadašnje Jugoslavije. Četvorica vaterpolista Crvene zvezde napadnuta su u Splitu pred utakmicu sa Mornarom. Meč je otkazan, a igrači Zvezde su se vratili u Beograd. Sportisti su napadnuti dok su u klupskim obeležjima prolazili Rivom, šetalištem u centru Splita. Trojica su uspela da pobegnu, a četvrti je morao da potraži spas skokom u hladno more. Tom četvrtom ime je Aleksandro Kralj i njegov slučaj privukao je najveću pažnju javnosti. Na snimcima koji su se preko interneta gledali širom sveta vidi se i čuje kako on pokušava da umiri napadače govoreći im da je Crnogorac, a ne Srbin, no besni Dalmatinci mu poručuju da je, uprkos tome, „četnik”.
Među reakcijama u srpskim medijima bilo je i nekoliko onih koje su postavljale (retoričko) pitanje šta se desilo s nekim starim Splitom, Splitom kakav je bio u SFRJ (koji je na konferenciji za štampu prizivao, recimo, Nebojša Čović) odnosno Splitom „Miljenka Smoje i Igora Mandića”, koga se prisetio novinar RTS-a Stevan Kostić.
Možda je, međutim, bilo efektnije prisetiti se Splita od pre tačno stotinu godina, Splita u kojem je praktično čitav grad na toj istoj Rivi dočekao srpsku vojsku s potpunim oduševljenjem. Dominantno raspoloženje u Splitu i Dalmaciji nije bilo samo projugoslovensko, nego i otvoreno prosrpsko, pa se čak ondašnji splitski časopis „Život” ističe po tome što priloge štampa isključivo na ekavici. O činjenici da je splitska štampa u prvim godinama Kraljevine SHS iskazivala pravi „kult ličnosti” prema kralju Aleksandru Karađorđeviću danas se pišu i naučni radovi. Da i ne govorimo o načinu na koji su Splićani oplakali kralja Aleksandra nakon atentata u Marselju, odnosno o spomen-svetioniku od bračkog kamena posvećenom istom tom kralju Aleksandru, na mestu zapravo vrlo blizu onog na kojem je pre neki dan napadnut Aleksandro Kralj.
Cela priča o kralju Aleksandru (Karađorđeviću) i Aleksandru Kralju (vaterpolisti) teško da bi bila materijal za tekst, osim u ključu bizarne satire unutar koje bi bilo mesta i za potenciranje činjenice da je i kralj Aleksandar bio, na izvestan način, Crnogorac, odnosno da je govorio sa crnogorskim akcentom sličnim onom kojim govori i Aleksandro Kralj, da samo dan-dva kasnije, negde u okolini Trsta, Antonio Tajani, predsednik Evropskog parlamenta, nije izjavio: „Živeo Trst, živela italijanska Istra, živela italijanska Dalmacija!”
U Hrvatskoj se (kao i u Sloveniji) digla ogromna frka. Visoki politički funkcioneri osudili su Tajanijevu izjavu, potencirajući kako iz nje provejavaju čak i teritorijalne pretenzije. Od Tajanija je zahtevano izvinjenje. Ovaj političar je poručio da je pogrešno interpretiran, ali je odbio da se izvini. Iz njegovog kabineta poručili su da je on govorio u istorijskom kontekstu: „To je prepoznavanje istorije i važno je da svi znaju istoriju kako ne bismo stare greške ponavljali u budućnosti.”
U svemu ovome je najironičniji momenat to što je Antonio Tajani predsednik Evropskog parlamenta. Da je on predsednik Italije, ili italijanske skupštine, da je ministar ili čak premijer, to bi na jednom nivou bilo verovatno ozbiljnije, ali ne bi sa sobom nosilo toliki prtljag ironije. Jer sama suština čitavog projekta Evropske unije, čiji je sastavni deo i Evropski parlament, svodi se na odbacivanje rata, na odustajanje od teritorijalnih pretenzija i promene granica, na insistiranju na miru kao osnovnoj vrednosti moderne Evrope. Kad iz vrha Evropskog parlamenta dolaze ovakve poruke, to zaista znači da je vrag odneo šalu.
Da se razumemo, nisu pradedovi današnjih Splićana voleli Srbe zato što su bili nekakvi bogomdani srbofili. Voleli su Srbe zato što su u jedinstvu Srba i Hrvata videli jedini način da se odupru višestruko brojnijim i višestruko jačim Italijanima. Uostalom, Vjekoslav Perica s razlogom podseća da je najveći dobitnik ranih međuetničkih tenzija u Kraljevini SHS bio „nadolazeći italijanski fašizam”, odnosno da nije slučajno da su posle ustaških zločina nad Srbima Italijani naoružavali četnike koji su se svetili ustašama ubijajući hrvatske civile, pošto je italijanski cilj bio guranje dvaju najvećih južnoslovenskih naroda u „uzajamno istrebljenje”.
Danas je, nažalost, Hrvatska praktično bez Srba, a uprkos činjenici da je Hrvatska u EU, nikad u prethodnih nekoliko vekova nije bilo generacije Hrvata poput one koja upravo sazreva, a kojoj bi se u većoj meri činilo da joj budućnosti nema ako domovinu ne napusti. Italija je velika nacija i „mare nostrum”, doživljaj Jadranskog mora, nije nešto što će olako biti zaboravljeno, uprkos Osinskim sporazumima. Nije valjda previše cinično pomisliti da bi se za koju deceniju u Hrvatskoj mogao posve ozbiljno varirati Filip Višnjić: da će Riva poželeti Srba, ali Srba više biti neće.
Pisac i novinar