Neke nove tate
Evropska unija uvela je obavezno plaćeno porodiljsko odsustvo za tate. Odsustvo će trajati 10 dana, a predloženo je da se period nege deteta za oba roditelja proširi na četiri meseca. Ove mere treba da pomogu roditeljima tako što će im dati više vremena da se organizuju kada stigne prinova, ali i da podstaknu ravnopravnost polova u roditeljstvu, kao i da razveju predrasude da je bavljenje bebom primarno posao žena. Opšte je poznata činjenica da je Srbija u katastrofalno lošem položaju kada je o natalitetu reč. U tom kontekstu zanimljivo je razmotriti baš ovaj fenomen – muško porodiljsko odsustvo. Ima li šanse da ta (evropska) praksa zaživi kod nas? Zakonski okvir postoji, ali norme su jedno, a praksa je drugo. Da vidimo kako izgleda muško roditeljstvo u Srbiji danas.
Kako smo ovih dana čuli iz medija, raste broj očeva koji ostvaruju pravo odlaska na porodiljsko odsustvo, mada je taj procenat i dalje neuporedivo manji u odnosu na žene koje koriste to pravo (otprilike četiri odsto muškaraca se odlučuje na taj korak). Iz razgovora sa prijateljima koji su novopečeni očevi kao jedan od najvećih problema, kad je reč o uzimanju muškog porodiljskog odsustva, pokazuje se to što ustaljeni običaji i uverenja otežavaju ostvarivanje zakonskih prava. Očevi koji su se odlučili na taj korak po pravilu navode da su na radnim mestima dobijali podsmehe i grube šale, ali i molbe da to ne čine jer je navodno previše komplikovano u administrativnom smislu. Drugim rečima, iako zakonski okvir postoji, praksa oblikovana vrednosnim sistemom u kojem je porodiljsko odsustvo rezervisano za majku i dalje opstaje.
Normativni sistem je važan, ali promene u zakonima ne nose automatski i promene u običajima i vrednostima. Na tome se radi drugačije. A praksa u Srbiji, kada je reč o roditeljstvu, i dalje pokazuje da postoji neravnopravnost polova koja podrazumeva da su deca „ženski domen”. Ako tata hoće da ode na porodiljsko suočiće se sa nerazumevanjem i neodobravanjem okoline (sa predrasudama će se suočiti i ljudi koji ne žele da imaju decu, jednoroditeljske porodice, vanbračne zajednice... – ali to nam ovog puta nije u fokusu).
(Dušan Ludvig)
Da pogledamo sad šta kaže struka. Kakva je praksa kada je reč o podelama uloga u porodicama u Srbiji? Moj kolega sociolog Dragan Stanojević, docent na Filozofskom fakultetu, u svojoj studiji o očinstvu u Srbiji detaljno je analizirao različite aspekte roditeljstva, a nalazi istraživanja pokazuju da postoji zaista velika rodna disproporcija u bavljenju decom, naročito kada je reč o maloj deci. Tek četvrtina očeva je uključena u obaveze oko male dece, dok to čini devet od deset majki. Čak i kada se uključe u detetovu svakodnevicu, očevi to najčešće čine u sferi „zabave”, npr. čitaju deci priče za laku noć, dok najveći deo manuelnog fizičkog posla, poput kupanja, povijanja i hranjenja obavljaju majke. Ova disproporcija između polova opada kako deca rastu, mada očevi i dalje dominantno ispunjavaju „spoljnu funkciju”, na primer vođenje na vanškolske aktivnosti ili u šetnju i igranje van kuće, dok majke ostaju vezane za sve kućne poslove, pa tako i one koje se odnose na brigu o deci (neka druga istraživanja pokazala su da su zaposlene majke sa dvoje dece pod stresom za 40 procenata većim nego kod ostalih ljudi, što govori o tome koliko je teret kućnih obaveza nejednako raspoređen).
Naravno, nije u svim slučajevima tako. Obrazovanje i mesto stanovanja su važni faktori koji utiču na (ne)ravnopravnost podele poslova oko dece, pa je tako ravnopravnost više zastupljena u velikim gradovima u odnosu na seoske sredine i raste sa stepenom školske spreme. U kategoriji visoko obrazovanih u centralnim delovima gradova najčešće ćemo sresti tate koje ne samo da aktivno učestvuju u nezi deteta, već su spremni i da uzmu porodiljsko odsustvo. I broj takvih očeva raste. No, na nivou cele Srbije potrebno je još mnogo uraditi kako bi ravnopravnost polova postala uobičajena praksa u svim sferama, pa i u porodičnoj.
Odnosi u roditeljskim dijadama u Srbiji samo su još jedan od derivata već postojećih patrijarhalnih obrazaca koji su čvrsto ukorenjeni. Nejednaka uključenost očeva i majki u brigu o deci još jedan je od pokazatelja opstajanja stereotipne podele uloga koje podrazumevaju da je javna sfera rezervisana za muškarce, a privatna za žene. U kontekstu borbe za viši natalitet najpre treba razmišljati o promeni tih obrazaca ponašanja kako bi i muškarci i žene dobili priliku da na jednak način uživaju u roditeljstvu, deleći obaveze, ali i sve lepe trenutke koje donose nega bebe i podizanje deteta. Tek onda kada zaista ne bude bitno ko će ići na porodiljsko (ići će onaj kome to više odgovara iz zdravstvenih, profesionalnih, ekonomskih i drugih razloga, a ne zbog toga što je nešto „običaj” ili zato što je tako „prirodno”) možemo govoriti o ravnopravnosti, ali i o pravoj ispunjenosti roditeljskom ulogom.
Asistentkinja na Odeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista