Članstvo u EU ne može biti nadoknada za KiM

18. 03. 2019. 11:50

(Новица Коцић)

Prof. Zoran R. Tomić (u daljem tekstu ZRT) obratio se javnosti („Politika”, 28. februar) tekstom pod naslovom „Srbija na raskrsnici”, sa porukom da „pristaje uz sve one koji se u ovoj i ovakvoj Srbiji, radi njene hitne detoksikacije – zalažu ZA”.

Sadržaj navedenog priloga nameće dve dileme: 1. ZRT nije definisao ciljnu kategoriju svojih istomišljenika „pristaje uz sve one…”; 2. Ako uviđa potrebu za hitnom detoksikacijom Srbije, logično je bilo da navede uzroke koji su doveli do toksikacije.

Ponuđeni prilog u najvećem delu sadrži niz opštih mesta koja ne zaslužuju komentar, ali ono što jeste važno su pobude koje su navele ZRT da napiše ovakav prilog. Tako ZRT predlaže „Izbore za ustavotvornu skupštinu pod jakim međunarodnim nadzorom: izradu i usvajanje totalno novog ustava od preambule pa nadalje”. Što se tiče „jakog međunarodnog nadzora”, on nam ni sada ne nedostaje. Međutim, poenta ZRT je na preambuli Ustava, koja definiše KiM kao deo Srbije sa suštinskom autonomijom u njenom okviru, i obavezu svih državnih organa na toj liniji. Nije reč samo o preambuli. Član 108 tretira Vojvodinu i KiM kao teritorije Srbije, a u članu 114 stoji tekst zakletve koju su polagali svi predsednici Srbije nakon njegovog usvajanja, a odnosi se na celovitost teritorije Srbije, uključujući KiM. S tim u vezi, bilo bi logično da je predložio šta bi novi ustav trebalo da sadrži u odnosu na celovitost teritorije Srbije.

Suština priloga ZRT svodi se na referendumsko pitanje „da li političkom rukovodstvu Srbije dajete mandat za potpisivanje pravno obavezujućeg sporazuma sa kosovskim Albancima, uz čvrste međunarodne garancije bespogovorne zaštite srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji i srpskih svetinja na toj teritoriji”. Ovako postavljeno pitanje je defektno iz više razloga: 1. Važeći Ustav ne priznaje institut državnog referenduma, već referenduma; 2. U članu 108 izričito piše da predmet referenduma ne mogu biti obaveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, pa prema tome ni obaveza zaključivanja pravno obavezujućeg sporazuma, koji proizlazi iz Briselskog sporazuma; 3. Prema važećem Ustavu, mandat se ne može dati političkom rukovodstvu Srbije, a teško je zamisliti da bi se jedna takva odredba mogla naći i u nekom budućem ustavu; 4. Pojam „Srbija” je pogrešno definisan, jer se odnosi na ostatak Srbije, bez KiM. To isto odnosi se i na „kosovske Albance”, jer oni žive i u Metohiji; i 5. Ovi predlozi dovode u pitanje smisao postojanja najvišeg pravnog akta zemlje.

Što se tiče „čvrstih međunarodnih garancija bespogovorne zaštite”, Srbi u Hrvatskoj su ih imali (UNPA). Ne znam da li su bile i „bespogovorne”. Uprkos tome, desili su im se i „Bljesak” i „Oluja” i egzodus. Kfor na KiM predstavlja čvrstu međunarodnu garanciju zaštite za Srbe, ne znam da li i „bespogovornu”, pa im se desio martovski pogrom (2004), a od dolaska Kfora proterano ih je sa KiM oko 250.000.

Na kraju, ako bismo sledili logiku ZRT, onda bi to značilo da bi s vremena na vreme trebalo donositi „totalno” nove ustave sa navedenim ili sličnim referendumskim pitanjem. U ovom slučaju, to bi se odnosilo na KiM, sledeći put možda na Rašku, zatim na Vojvodinu, i tako redom. Nije poznato da li se u istoriji međunarodnih odnosa jedna zemlja odrekla dela svoje teritorije radi nekih viših ciljeva, kao što je članstvo u EU. Ono ni sa jednog aspekta ne može biti nadoknada za odricanje od KiM. Zašto bi se Srbija svojevoljno odrekla Rezolucije 1244 SB UN, koja potvrđuje njen suverenitet nad KiM i kojom je rešen status pokrajine (suštinska autonomija)?

Dr Milisav Stanković,
opunomoćeni ministar SMIP-a u penziji