Poklopac nade
(Фото Пиксабеј)
Krenulo je od poreske uprave, gde je trebalo da zatvorim neke račune. Tamo su mi rekli „imate dug od 0,27 para pa siđite dole u banku i uplatite”. Pitam „kako da uplatim 0,27 para kad mi pare nemamo! Oni mi lepo kažu „uplatite jedan dinar”. Okej. Siđem u banku, ispunim uplatnicu na jedan dinar i predam službeniku na šalteru. On obavi svoj pasao i kaže „61 dinar, moliću! Transakcija je 60 dinara.
Vraćajući se kući, stanem kod trafike da dopunim svoju busplus karticu. Devojka iz trafike mi kaže „imate još 47 dinara na kartici”. Pitam „kako je to moguće kad uvek uplaćujem jednu, dve ili pet vožnji, po toj logici mogu da imam za jednu vožnju, ili nijednu, ali pola vožnje nikako”. Devojka sleže ramenima gledajući u spravu u koju je ubacila moju busplus karticu, pa dodaje „vaša kartica više ne važi, istekla je!” Molim? Devojka mi vraća karticu. „Moraćete da kupite novu”. Od Bajlonijeve pijace do „Banije” nijedna trafika nije imala karticu (kažu, već dve nedelje).
Stižem kući i vidim da je gradska čistoća ispraznila kante, pa pođem po svoju kantu da je vratim u dvorište. Kad tamo – otpao poklopac. Pozovem Gradsku čistoću i zamolim da mi donesu novu kantu, jer su je njihovi radnici polomili. Ljubazan čovek (zove se Saša, zaboravila sam prezime) kaže da trenutno nemaju kante, ali bi poklopac mogli da mi pošalju. Odmahnem glavom – aha!
Sutradan u moje dvorište ulazi neko čudno vozilo, na kome piše „Gradska čistoća”. Čovek iz auta pita „da li ste vi ta i ta?”. Kažem da jesam. Čovek izlazi iz kola i vadi nov novcijat poklopac za kantu za smeće. Odlazi do kante, namešta poklopac i zadovoljno se nasmeši.
Srdačno sam se rukovala sa radnikom Gradske čistoće (samo što ga nisam poljubila), ne zbog poklopca za smeće, već zbog osećaja da neko mari. Nekako se popravio dan.
Mira Lukić