Oteti i pokradeni protesti

25. 03. 2019. 18:00

(Срђан Печеничић)

Upadom demonstranata u zgradu RTS-a tokom poslednjih protesta „Jedan od pet miliona” konačno je stavljena tačka na proces „dverjanizacije” građanskih protesta. Dogodilo se ono na šta su dobronamerni posmatrači od početka ukazivali: na sve izvesniju opasnost da bi akumuliranu energiju protesta, sav taj opravdani gnev i nezadovoljstvo postojećim stanjem, mogle za svoje ciljeve da preuzmu ne građanske, već ekstremno nacionalističke i klerofašističke snage. U domaćim „martovskim idama”, u subotu 16. marta, ubijen je ne samo istinski civilni duh građanskih protesta, nego je izveden i svojevrsni puč u redovima opozicije: ustoličen je Boško Obradović kao zvezda u usponu militantnog nacionalističkog bloka (i pretendent na mesto glavnog urednika informativnog programa RTS-a), koji se ovim upadom u prostorije RTS-a sa grupom svojih pristalica praktično stavio na čelo opozicije. Time je u potpunosti bacio u zasenak druge lidere iz opozicione koalicije, pre svega Vuka Jeremića i Sergeja Trifunovića (opravdano odsutnog zbog skijanja u Koloradu).

Najava radikalizacije protesta i oštar zaokret udesno mogli su se naslutiti punih nedelju dana ranije, u Đilasovom otvorenom pismu Aleksandru Vučiću. Osnovni zahtev iz pomenutog pisma svodi se na nepokolebljivo tvrd antievropski i antizapadnjački stav: po Đilasovim rečima, Vučić „ugrožava opstanak našeg naroda”, pre svega zbog Briselskog sporazuma, čije tačke naša država ispunjava nauštrb teritorijalnog integriteta Srbije (u koji, naravno, ulazi Kosovo). Rešenje koje predlaže Đilas je radikalni zaokret i potpuna obustava pregovora; odlučno „ne” Briselskom sporazumu i „ne” Evropi. Zahtevi istaknuti na početku protesta više kao da ne važe (ili se radi na tome da im se što više umanji značaj): korupcija, medijske slobode, uništavanje institucija, kršenje ljudskih prava. Na snazi je ponovo parola o očuvanju Kosova i teritorijalnog integriteta, pa samim tim, i s tim u vezi, sve češće se mogu čuti povici o Vučićevoj „izdaji”; otud sve viša ojkanja iz redova demonstranata dok se šetaju (pevanje pesama poput „Oj, Kosovo, Kosovo”) i nacionalističkih simbola.

Samim upadom u zgradu RTS-a – što je navodno bila „spontana akcija” građana – protesti su, lišeni izvorno građanske jezgre, na neki način iznevereni; možda je tačnije reći – pokradeni ili oteti, jer su preusmereni u ruke najtvrdokornijih nacionalista (ideološki gledano) i neofašista (sudeći po metodama borbe i načinu osvajanja vlasti), što su Dveri i SzS ovom poslednjom akcijom najočitije demonstrirali.

U domen neofašizma spada i šamar koji je dobila Ksenija Radovanović, aktivistkinja inicijative „Ne davimo Beograd”, kao i sramno ponašanje glumca Sergeja Trifunovića, koji nije hteo da oda identitet nasilnika (s kojim je bio u društvu te večeri), već je pobegao s mesta događaja; u laži su ga već istog dana uhvatili korisnici društvenih mreža, objavivši više fotografija na kojima su Trifunović i dotični nasilnik snimljeni zajedno.

Neodgovorna avantura sa upadom u RTS ima sve elemente travestije i vodvilja (ali i ozbiljnog krivičnog dela); simuliran pokušaj puča bez ikakvog plana i rezona, dimna bomba, lažni dramski zaplet, puč bez puča, kao jeftina parodija na neki film o latinoameričkoj diktaturi. Sve nedorečenosti i lutanja opozicije, nedostatak jasne i jedinstvene platforme, ponovili su se i ovog puta u malom kad je reč o zahtevima demonstranata koji su upali u sedište državne televizije: ispostavili su prvo zahtev za smenu generalnog direktora RTS-a Dragana Bujoševića i ultimatum da gostuju u „Dnevniku 2”; Boško Obradović izjavljuje da ih je obezbeđenje svojevoljno pustilo unutra („oni su na našoj strani”). Potom, kada im je ministar Stefanović dao rok da te iste večeri do devet sati izađu iz zgrade ili će ih, u suprotnom, policija izbaciti, demonstranti su otišli kući neobavljena posla, zakazavši pravi obračun za sutradan (obezbeđenje ipak nije na njihovoj strani?). Narednog dana podigli su ulog; dok se predsednik Vučić u podne obraćao naciji, oko zgrade Predsedništva napravljen je živi obruč („Ne idemo dok Vučić ne podnese ostavku!”), a onda su se naprasno predomislili i krenuli do policijske stanice u Bulevaru despota Stefana, gde su tražili da se puste iz pritvora uhapšeni demonstranti; tamo su rekli kako ne idu kući dok ove ne oslobode, a onda su se ipak razišli, postavivši novi rok za njihovo puštanje; potom su najavili da se sutra ponovo vraćaju u RTS da bi gostovali u „Dnevniku 2” itd.

Travestija je da okoreli nacionalista Obradović od danas i zvanično predvodi borbu za demokratska prava i slobode u Srbiji.

Prevodilac i esejista

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista