Evropsku uniju na raskršću
(Срђан Печеничић)
U svom pismu građanima Evrope od 4. marta 2019, uoči izbora za Evropski parlament, Emanuel Makron se žali kako ga građani, suočeni sa krizom i narastanjem populizma, pitaju: „Gde je Evropa i šta radi Evropa?” Ovo pismo nije prvo Makronovo obraćanje građanima EU, jer je u istom duhu i sa istim ciljem održao iscrpno predavanje na Sorboni 21. septembra 2017. Iako je EU i dalje privlačna, Makron priznaje da bregzit na simboličan način pokazuje da postoje značajni ekonomski i politički problemi u EU. Obnova Evrope po Makronu je moguća jačanjem slobode, zaštite i progresa. On se čak zalaže za stvaranje „institucija” (agencije) za zaštitu demokratije na nivou EU, za zajedničke granične službe, zajednička pravila odbrane u saradnji sa NATO-om, za formiranje Evropskog saveta sigurnosti, Saveta za inovacije i napredne tehnologije radi podrške strateškim industrijama i „digitalnim džinovima”, za Evropsku banku za klimatske promene, za budžet EU, utvrđivanje bolje trgovinske politike. On se snažno zalaže za konvergenciju u okviru EU kroz jačanje socijalne zaštite radnika, ujednačavanjem zarada u EU i putem minimalnih zarada.
Ipak, neka važna pitanja u pismu izostavljena su zbog osetljivosti. Makron ovde nije pokrenuo važno pitanje rekonstrukcije EU sa više koncentričnih krugova članica EU i sa više brzina, te pitanja jednoglasnosti i veta, iako je očigledno da se, kako on kaže, EU kreće brzinom manje uspešnih zemalja. Takođe su izostavljena važna pitanja funkcionisanja evrozone, kao i položaj evra. Na Sorboni je s pravom rekao: „Jedino evrozona sa jakim evrom može EU obezbediti oslonac ekonomske moći”. Kako to postići, ostalo je nejasno, kao što nije postavio pitanje emisije evro-obveznica, jer je znao, kako kaže, da su „finansijski transferi unutar EU tabu tema za Nemačku”. Problemi bezbednosti i odbrambene moći EU ili članica EU čine veoma osetljivo pitanje, kako unutar EU, tako i izvan nje. Danas se sve oštrije postavlja pitanje karaktera i obima odbrane EU, i odnosa EU i NATO-a, kao i to čiji je NATO i čije će interese štititi u sve izglednijem sukobu između SAD i Kine. I kako će se zemlje EU postaviti prema tom sukobu. I da li Rusija predstavlja suštinsku opasnost za EU da bi NATO postojao i da bi je NATO branio?
Ni Makronov govor na Sorboni, ni njegovo pismo građanima EU nije izazvalo življu raspravu u EU. Ali, stiglo je reagovanje od Nemačke, odnosno liderke CDU Anegret Kramp Karenbauer (AKK). Budući da je po želji Angele Merkel AKK njena naslednica, normalno je da je AKK veoma uzdržana u promeni postojećeg stanja u EU. Ona kaže: „Evropa mora biti jača. Ali odgovor ne može biti jednostavan transfer moći sa nacionalnog i lokalnog nivoa” (Velt am zontag, 10 mart 2019). Dalje kaže: „Evropski centralizam, evropska nad-država, zajednički dug EU, evropski socijalni sistem, minimalne nadnice – sve je to loš pristup. Nova Evropa ne može biti utemeljena bez nacionalnih država. One obezbeđuju demokratsku legitimaciju i one formulišu i zajedno objedinjuju njihove interese na evropskom nivou.”
Betina Vestring je u pravu kada kaže da ni Merkelova, pa ni AKK, nikada nisu izlazile sa tim kakvu EU žele i kako da se dođe do dinamične i harmonične zajednice. Pogotovo je to teško učiniti danas, u vreme protekcionizma, deglobalizacije i prodora populizma i desnice svuda, pa i u Evropi. Nemački prioriteti su slobodno kretanje robe, kapitala i novca u EU, sređeno carinsko područje, stabilan evro, oslonac na Atlantski savez, što niži troškovi briselske administracije i što niži drugi finansijski transferi sa nacionalnog na nivo EU. Sve što je u skladu sa tim Nemačka će podržati. I obrnuto.
Sigurno je da se danas EU nalazi na raskršću pred majske izbore za Evropski parlament. Iščekivanja i zebnja u EU govore sami za sebe. Za sada ništa ne ukazuje na to da će posle majskih izbora postati jača. Istorijske, ekonomske i političke silnice vuku EU na različite strane. Ideja i želja Žaka Delora da se dođe do EU kao zajednice koja podstiče „stvaranje konkurencije koja stimuliše, kooperacije koja jača i solidarnosti koja ujedinjuje” nije sigurna perspektiva. U EU danas nema objedinjujućih ideja, odvažnih državnika, niti snaga u izbornom telu EU koje bi obnovile Evropu. Poslednji pokušaj da se EU postavi na nove temelje učinila je velika grupa uglednih državnika i ekonomista okupljenih oko Bergruenovog instituta u studiji „Buduća Evropa – ka federalnoj uniji” (Ž. Delor, R. Mandel, M. Spens, Dž. Stiglic, F. Vranicki, G. Šreder, A. Veber, N. Rubini, R. Prodi, Ž. Pisani-Feri, N. Ferguson…). U toj studiji oni su izneli konzistentan predlog funkcionalne federacije EU sa zakonodavnom i izvršnom vlašću, predsednikom izvršne vlasti i kabinetom ministara, uz oštru selekciju oblasti koje bi se rešavale na nivou EU, te uz maksimalnu autonomiju nacionalnih vlada u rešavanju ostalih pitanja (jul 2013).
Danas smo mnogo dalje od takve EU.
Doktor ekonomskih nauka
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista