Odlazak Dobrice Erića

Marina Vulićević

29. 03. 2019. 14:46

Фото Д. Јевремовић

Napustio nas je Dobrica Erić (1936–2019), pesnik i prozni pisac detinjstva, prirode, rodne grude. Mnoge generacije školske dece čitale su njegovu poeziju u udžbenicima, a poseban uspeh imala je njegova knjiga „Vašar u Topoli”, kao sažetak čitavog jednog detinjstva. Bila je ovenčana i mnogim nagradama. Po njoj su pravljene radio, pozorišne i televizijske drame, ušla je u lektiru. Dobrica Erić objavio je više od stotinu knjiga, prodatih u tiražu od milion primeraka, imao je svoja Odabrana dela u dvadeset knjiga, a u svojoj poeziji ovekovečio je svoj kraj Gružu i selo Donje Crnuće.

Kao liričar, a ne samo kao dečji pisac, stekao je reputaciju knjigom „Vinogradar”. Ove pesme ulazile su u antologije poezije.

– Na početku su mi kritičari zamerali da sam idilični pesnik. U stvari, postojao je takav život u to vreme. Ta netaknuta priroda, posleratno detinjstvo koje se rascvetavalo. Naravno da su i moje pesme bile takve. A onda su naišle tamne godine. Počeo sam da pevam i o tome. Zbirka „Razapeta zemlja”, u kojoj su otadžbinske i nesrećne pesme, doživela je najviše izdanja i najviše nagrada. Pesme iz te knjige govore se na svim stranama sveta, gde god ima našeg naroda – izjavio je Dobrica Erić jednom prilikom.

Po rečima Ljubivoja Ršumovića, „Razapeta zemlja” je knjiga jauk i knjiga bauk, ona opominje i užasava, skladno miluje dušu i ubojito probija nerve, vezuje ih u čvor. U ovim pesmama Erić je poistovetio Srbiju sa stradanjem samog Hrista, a trećina knjige posvećena je Kosovu i Metohiji. Delo „Deca sa zlatom lipe u kosi” posvetio je deci sa Kosmeta, i lirsku istoriju Srba, od starih Slovena do danas, brojanicu sa 433 čvorića „Kosovski venac”.

– Dobri pesnik koji se poistovetio sa otadžbinskim mučenicima, sa narodnim pevačima, sa običajima i mentalitetom srpskim, on piše usmene narodne umotvorine – rekao je Ršumović za Dobricu Erića.
U njegovoj poeziji čitalac lako zapaža ulogu i značaj pejzaža i tako dolazi u priliku da razume otkuda tolika fascinacija zavičajem, a zavičaj je za Erića potpuni sinonim za svet, mišljenje je Radivoja Mikića.

– U središtu Erićevog pesničkog sazvežđa stoji žena, kao najviša lepota, kao pokretač i smisao svega. Stvarna i određena osoba, sva od „krvi i mesa”, ona ubrzo postaje žena-čežnja, daleka susetka i znana neznanka. Večna žena, „žena koje nema”. To je, napokon, lepotica, koja se, sva vazdušasta, sva od paučinastih niti tkana, sluti i traži mimo svih prisutnosti i određenja, da bi tek u nekoj gružanskoj livadi oživela – rekao je Dragiša Vitošević.

Selo Dobrice Erića pozornica je rađanja i umiranja; žetva, kosidba, ratarevo uznesenje, sve je to poezija o životu i smrti, odjednom, viđena u kontrastima i zvučnim slikama sveta. Erićeve rime, slike, metafore, mali su lirski medaljoni, zanos koji prožima čitavo biće.

– Treba svako jednom da ode da bi sa nekog drugog mesta, sa malo veće udaljenosti, sagledao svoj zavičaj. Dok ne vidimo i ne upoznamo rodna mesta drugih ljudi, a samim tim i druge ljude, ne možemo shvatiti koliko je lepo i važno naše rodno mesto i šta nam ono znači. Od tog trenutka već počinjemo drugačije da mislimo i da se vraćamo svojim korenima i svojim izvorima, makar samo duhovno. Vraća se, u stvari, samo onaj najlepši i najverniji deo „odšelnika”, a stvarno, telesno, vraćaju se samo malobrojni, oni najjači, ali i najslabiji. Ja sam samo krhko biće, ali imam upornost i istrajnost nasleđenu od predaka – govorio je Dobrica Erić.

Njegovo omiljeno mesto u Beogradu bio je proplanak kod Hrama Svetog Save i Narodne biblioteke, a omiljena tačka na planeti za njega je bilo mesto na kojem bi se našao sa ženom koju je voleo.

Po rečima Svetozara Koljevića, Dobrica Erić je prvi raspevani pesnik Srbije na Istoku, koji je prekodrinsku Srbiju opevao na Zapadu.