Ćopićev put ka mostu

01. 04. 2019. 12:40

(Фото Википедија)

Inspirisan veoma zanimljivim feljtonom u „Politici” iz pera sestre supruge Branka Ćopića, šaljem prilog koji može biti zanimljiv kao dodatak sećanjima.

U školi su me učili da je književno delo odvojeno od autora – posebna celina. I da se tako tumači. Mislio sam suprotno. Evo jednog od primera. Ove godine slavimo sto godina od rođenja velikog pisca Branka Ćopića. Davne 1957, Branko je objavio priču „Samoubistvo”. U njoj se, između ostalog, nalaze i sledeći redovi: „Iz nekih, svakako netipičnih razloga, jedan naš isuviše tipičan činovnik, čovjek samac, riješio da izvrši samoubistvo. Poetski rečeno, odlučio usamljenik da ostavi ovu našu dolinu tuge (mislim ovđe na Zemaljsku kuglu!) i da se preseli među nebeske raznokrake zvijezde ili, prostački kazano, namislio bratac da se ucmeka. Od misli do djela uvijek je dug put, pa iako je ovaj naum našeg pobratima spadao strogo u domen privatne inicijative, ipak su se prilikom stvaranja plana za njegovo izvođenje pokazali jasni znaci činovnikove profesionalne deformacije: Valja najprije strogo kriti namjeru o samoubistvu... Tek poslije takvih novih samoubilačkih formi pogodnih i za čitave kolektive, zlosrećni čova stao je da pretresa stare, klasične načine samoubistva, kojima su se ljudi služili u pređašnjim, eksploatatorskim porecima. Da uzme nešto egzotično, skakanje u grotlo vulkana ili japanski harikiri... Kod nas, kažu, nema vulkana... Da se ukoka pištoljem, to još nekako ide... – U Savu, u Savu! – veselo je kliknuo činovnik i pravo iz kancelarije, deset minuta prije završetka radnog vremena, krenuo na predviđenu akciju... Na savskom mostu naš junak nije se prekrstio, niti je načinio kakav drugi ritualni gest, ali je zato uzviknuo nekoliko prigodnih oproštajnih parola.”

„U ponedeljak, 26. marta 1984. godine, oko 14 sati, popularni pisac krenuo je u svoju poslednju šetnju – uputio se ka novom Savskom mostu, onom koji ide iz Brankove ulice... Pisac je šetao sam. Ta šetnja je trajala sve do oko 19 sati. Neki prijatelji su ga, iz automobila, oko 18 sati videli na mostu.

Nije im se činilo ništa neobično. A onda, oko 19 sati, malobrojni prolaznici su ugledali kako jedan čovek prekoračuje ogradu mosta... Jedan prolaznik je potrčao i povikao: ’Nemojte!...’ Samoubica je odmahnuo rukom... Bio je to Branko Ćopić... Okončao je život na obali reke, gde je prespavao svoju prvu noć u prestonici...” (Radovan Popović „Knjiga o Ćopiću ili put do mosta”). Voleo bih da se oglase profesori književnosti, ili pak doktori, jer bih njih pitao da li stvaraoci u svojim delima nagoveštavaju neke događaje. Ili je delo odvojeno od pisca?

Jovan Rukavina,
pisac, Šabac