Sve je istina i sve je laž

Dubravka Lakić

05. 04. 2019. 21:00

Из филма „Лоро“ Паола Сорентина (Фото: прес служба 47. Феста)

Ovaj film izražava autorovu nezavisnu i slobodnu kreaciju, nema nameru da predstavi stvarnu istinu. Autor je inspiraciju pronašao u novinskim tekstovima da bi stvorio narativ koji spaja izmišljene i stvarne ljude u potpuno izmišljenom kontekstu i stvorio umetničko delo, pa bilo kakva sličnost s ljudima ili događajima, osim onih koji su bili naglašeni kao stvarni, nije bila namerna. Dakle, sve je istina i sve je laž u filmu „Loro“ Paola Sorentina. Baš kao u ovom, gore izdeklamovanom, uputstvu za konzumiranje filma, plasiranom na najavnoj špici, i baš kao u omiljenom sloganu italijanskog biznismena, televizijskog maga i bivšeg premijera Silvija Berluskonija o kojem i jeste ovo istinito-lažno umetničko delo.

Berluskoni je bio i glavni filmski junak izvanrednog filma „Il caimano“ (kajman) Nanija Moretija još 2006. godine, koji je u bioskope ušao baš pred tadašnje izbore u Italiji koje je ovaj potom izgubio. Za to što se tek sada Paolo Sorentino dosetio i „dohvatio“ Berluskonija samo naivni mogu da pomisle da je slučajnost. Nema tu slučaja. Silviju Berluskoniju su ponovo porasli politički apetiti i nije nikakva tajna da pokušava ponovo da se infiltrira u Vladu Italije. U tom smislu „Loro“ je pravovremen film, koji i podseća na sve Berluskonijeve grehe iz nedavne prošlosti i upozorava na svu vulgarnost, korupciju i beskrupuloznu ekstravaganciju koju bi njegova politička persona mogla ponovo sa sobom da donese na tradicionalno ranjivu i uvek burnu italijansku političku scenu.

Još sama uvodna filmska scena – ovca, što zagledana u televizijski ekran sa popularnim šou-kvizom nije osetila nenormalnu rashlađenost u Berluskonijevoj sardinijskoj vili u koju je zabasala, te je smrznuta pala mrtva – nagoveštava kakva bi sve pitanja Sorentino mogao da otvori. Među njima je svakako i ono: jesu li Italijani zaista takve „ovce“ pa da ponovo nasednu na populističko-političku slatkorečivost i medijsko-ličnu opscenost figure kakva je Berluskoni. Pa i ono (oličeno u sceni odbijanja mlade devojke da ima seks s njim): hoće li italijanski dvadesetogodišnjaci imati njuh da osete njegov (i lični i politički) dah starosti i perverznosti i imati snage da kažu „Ne!“ njegovom povratku na javnu političku scenu.

I upravo negde između tih pitanja, u veoma labavoj, možda čak i previše razbarušenoj strukturi, kreće se ovaj Sorentinov film koji jasno ukazuje i čiji je Berluskoni. On je njihov (loro znači njihov), a ne svačiji. A oni su poslenici carstva korupcije, laži, sumnjivih biznisa i političkih marifetluka, i naravno – ogromnog bogatstva.

Kroz neku vrstu veličanstvenog nereda, sa oscilacijama od egzaltiranosti do ljudskosti, od moralnog do pogrešnog, Sorentino gradi i moderan i luckast i prilično drzak i inventivan film o fenomenu populizma i prostakluka, pun satire i humora, ali i vulgarnosti koje su sa sobom nosile i one čuvene „bunga-bunga“ žurke berluskonijevskog tipa. U tandemu sa svojim neodvojivim stilskim partnerom, vernim direktorom fotografije Lukom Bigacijem tvori razuzdano šarenu „reportažu“ o padu modernog rimskog carstva čiji je car bio veliki prodavac magle i snova, ali nikada nije potcenjivao ljudsku glupost. Naprotiv, obilato ju je koristio u sopstvenu korist.

Kroz neku vrstu narativnog diptiha (scenaristi su Sorentino i Umberto Kontarelo), Sorentino upoznaje gledaoce i sa potencijalno veoma interesantnim likom Serđa (Rikardo Skarmaćo) – mladim i ambicioznim organizatorom raskalašnih žurki, koji nosi dobar deo filma, a onda iznenadno nestaje. Zapravo, od onog trenutka kada se negde na polovini filma konačno pojavi lik Silvija Berluskonija, u odličnoj izvedbi legendarnog Tonija Servila (takođe veran Sorentinov saradnik i junak filmova „Il divo“ i „Velika lepota“), svi drugi padaju u senku.

Sorentino otvara i veliki deo prostora za Berluskonijev odnos sa suprugom Veronikom (Elena Sofija Riči) i za druge paralelne teme, kada dolazi i do znatnog opadanja dinamike i tempa filma. I to je jedna od mana filma „Loro“, uz gore već pomenutu strukturalnu neodređenost. Srećom, vrline prevlađuju. „Loro“ je i zabavan i značajan film.