Život sa mačem i Netanijahuom
Бенјамин Нетанијаху с израелским војницима (Фото EPA-EFE/Abir Sultan )
Da li će se posle decenije vlasti Benjamina Netanijahua Izrael zakovati na desnici, koja od zemlje pravi neliberalnu demokratiju, ili će opozicija dobiti priliku da resetuje najbitnije postulate nacionalne politike?
Još od 1996. izbori na kojima premijer traži četvrti uzastopni mandat (peti ukupno) nisu bili ovako neizvesni. Tesnu trku predvode premijerov Likud i koalicija centra levice Kohol Lavan (Plavo-bela) bivšeg načelnika Generalštaba Benija Ganca.
Istraživanja pokazuju da je biračko telo gotovo ravnomerno podeljeno, dok je ostatak raspoređen između malih partija, od kojih samo krajnje desna stranka Zehut (Identitet) gotovo sigurno ulazi u Kneset.
Ispitivanja javnog mnjenja su do kraja neizvesna, dajući prednost čas jednoj, čas drugoj strani – u zavisnosti ko su istraživači i mediji u kojima su bila objavljena. Više od polovine ispitanika smatra da mesto premijera najviše odgovara Netanijahuu, a 36 procenata da bi bolji bio Ganc.
Većina Izraelaca zna za koga će glasati, ali neopredeljeni će odlučiti ishod. Kako mobilisati „sunđer glasače”, onih 5–8 procenata koji bi 9. aprila radije ostali kod kuće i čistili pod? Mnogo zavisi od toga koliko je Ganc uspeo da nezadovoljstvo pretoči u izborni entuzijazam, u čemu ni on ni njegova koalicija nisu bili posebno uspešni.
Većina posmatrača se slaže da će desnica u novom parlamentu obezbediti solidnu većinu od 64 poslanika, uključujući i savez Likuda sa krajnje desničarskim religioznim strankama ultraortodoksnih Jevreja koje plaše ne samo liberalnu javnost Izraela već i jevrejsku dijasporu po SAD.
Izraelci su navikli na negativne kampanje, ali ova je bila ispunjena ličnim optužbama, lažnim vestima i prljavim trikovima. Za samo nekoliko nedelja Likudova spin-mašina je od bivšeg načelnika Generalštaba – koga je Netanijahu imenovao, slušao tokom četiri godine i često hvalio kao izuzetnog oficira – prikazivala kao neuspešnog vojnog komandanta lično odgovornog za pogibije izraelskih vojnika. Likud je čak lansirao video koji Ganca predstavlja kao mentalno nestabilnog.
Ganc je bio napadan kada se „otkrilo” da su Iranci hakovali njegov telefon u istoj meri u kojoj je premijer pokušavao da ospori optužbe zbog ozbiljnog smanjivanja bolničkih kapaciteta u vreme kada je sedam od deset godina na vlasti bio i ministar zdravlja.
Dvojica izraelskih istraživača otkrili su ove nedelje mrežu stotina lažnih „tviter” naloga koji promovišu Netanijahua i napadaju njegove rivale. Iza naloga stoje ljudi, a ne automatski „botovi”. Netanijahu je istraživanje nazvao „lažnim”, Ganc zahteva istragu.
Likudova kampanja, plagijat Trampove 2016, neće odvratiti glasače desnice, uključujući i one koji su umorni premijerovom vladavinom, ali su spremni da glasaju za Likud računajući da će Netanijahu, kada posle izbora protiv njega bude objavljena optužnica za tri slučaja korupcije i kršenja poverenja javnosti, morati da se povuče.
Likud je tokom kampanje uspeo da potisne ovo pitanje, ali je premijera proganjala druga afera – kupovina nemačkih podmornica 2010. koja čeka sudski epilog. Tvrdi se da je premijer zaradio 4,4 miliona dolara prodajući i akcije u firmi koja je, slučajno, pripadala njegovom rođaku i, opet slučajno, isporučivala komponente nemačkoj grupaciji Tajsen-Krup, koja je napravila milijarde proizvodeći podmornice. Kampanju je obeležila i odluka Vrhovnog suda da zabrani učešće na izborima lideru krajnje desne stranke, a odobri izlazak jedne arapske liste. Bilo je to prvi put u istoriji da se zabrani kandidat, a ne lista. „Glasajući za Netanijahua, vi vladu ove zemlje pretvarate u verziju Hamasa – antidemokratsku, brutalnu, teokratsku, bezosećajnu”, piše kolumnista „Hareca” Bredli Barston. „Entitet koji govori pretnjama, kletvama i živom vatrom, liderstvo bez vizije mira, vladavinu koja je maksimalistička, lažljiva, militaristička, rasistička, manipulativnu u izbegavanju osude, fašističku.”
Aktivisti desnice tvrde da su rivali zapali u melanholiju. „Desnica je uspešno u kuće unela utisak da bi bilo neodgovorno neiskusnima prepustiti da vide zemlju”, piše Likudu blizak „Izrael Hajom”, apelujući na „imperativno jedinstvo” desnice.
U zemlji u kojoj su levica i desnica odavno izgubili uobičajeno političko značenje već predstavljaju odnos prema bliskoistočnom miru i sukobu sa Palestincima, Ganc kaže da ima moralnu obavezu da „stremi ka miru”. Ali, čak 42 odsto Izraelaca je za aneksiju Zapadne obale, pa on izbegava da se opredeli za palestinsko pravo na nezavisnu državu, koju Netanijahu minira.
Poslednja kriza sa radikalnim palestinskim Hamasom u Gazi nametnula se kao jedna od nezaobilaznih tema. Hamas bi mogao da pomogne Netanijahuu kao 1996, kada mu je njihova samoubilačka kampanja omogućila da neočekivano pobedi Šimona Pereza. Hamasova raketa koja je pogodila centralni Izrael ranjavajući sedam civila odvratila je pažnju izraelske javnosti od premijerovih afera i usmerila je na njegov omiljeni teren: bezbednost i poruku da će Izraelci „uvek živeti sa mačem”.