Šetnja sa transparentima ili sa cvetovima perunike
(Фото Пиксабеј)
Bio je nekada dobri profesor sociologije prava Radomir Lukić, od glave do pete Srbin – Srbijanac iz Miloševca, koji je doktorirao prava na Sorboni pre Drugog svetskog rata u šumadijskom odelu i voleo iznad svega šetnje sa cvetom mirisne perunike u ruci. Sećam ga se iz davnih pedesetih godina prošlog veka, kada nam je u poznatoj „Petici” Pravnog fakulteta govorio da nema idealnog političkog sistema na svetu i da ga nikada nije ni bilo. Ali da moramo shvatiti da je država aparat sile u rukama vladajućih snaga, koje nikada i nigde nisu htele iz čistog mira da predaju vlast drugom. Zadatak nas – budućih pravnika – biće da pomognemo ljudima da bar malo nateraju vlast, ako pretera u svojim akcijama ili rigoroznosti u vršenju vlasti, da popuste i udovolje narodu. Što se, kako je govorio veliki profesor, retko dešavalo.
Sećajući se sa setom omiljenog profesora sociologije prava, razmišljao sam šta danas tera ljude, ne samo kod nas – iako je ovde reč prvenstveno o nama – da se tako masovno šetaju po gradskim ulicama, doduše ne sa cvetovima perunike u rukama, ali svejedno – oni nešto hoće: traže ostavke najviših funkcionera, izmene u izbornom sistemu, poštovanje pravnih normi i sistema podele vlasti...
Sve je to ljudski i o tome se svakodnevno piše u medijima – i u onima na koje ima uticaja vlast i u onima koji kritikuju vlast. Šta zaista tera te ljude, u ne malom broju naših gradova, da tako masovno izlaze – donedavno i po mrazu i zimi – i traže prava koja su im formalno zagarantovana ustavnim i zakonskim odredbama, a za koja oni tvrde da se ne sprovode u delo.
Mislim da je osnovni uzrok i pokretač šetnji bez cvetova perunike što se vlast u najvećem broju zemalja, pa i kod nas, dosta odvojila od običnog čoveka i, dobivši njegovo poverenje na izborima, zaboravila – namerno ili nenamerno – da mora komunicirati sa tim istim narodom i stalno biti sa njim u vezi. Kao što to radi najveći broj crkvenih zajednica i organizacija, koje svakodnevno opšte sa svojom pastvom, drže liturgije i litije, krštavaju decu i promovišu svece i slave. Tako rade vekovima i održavaju se uspešno. Rekao bih, čak i uspešnije danas, u elektronsko doba, nego u ranijim periodima.
Stranke su zaboravile da pored njihovih članova postoje i drugi ljudi, u mnogo većem broju, koji njih podržavaju, kao i oni drugi, i svi očekuju da vlast koju su im poverili ima u vidu da i oni postoje. Najveći „uspeh” stranaka, bar kod nas, jeste da narod ne bira poslanike i velmože po imenu i sposobnosti, već bira listu sa imenom vođe stranke, a on onda, sa svojim vernim saradnicima, bira svoje ljude, koji će mu biti pouzdani i verni na ministarske i odgovorne funkcije. To može da bude i dobro, ali često vodi i monopolu na vlast, korupciji, zloupotrebama i drugim lošim fenomenima koji su nam poznati. Zbog kojih su ljudi nezadovoljni.
Danas su obični građani – mladi, žene, poljoprivrednici, profesori, studenti, radni ljudi i penzioneri, i svi drugi – prepušteni u velikoj meri stranačkim medijima i opredeljenim tabloidima, koji im bacaju prašinu u oči i prodaju maglu, nastojeći da skrenu pažnju ljudi sa ozbiljnih tema na golicave i tračersko-seksualne afere i fenomene. I to rade uspešno. Ljudi, međutim, nemaju kanale, ventile, izlaze, načine i sredstva da izraze svoje stavove i mišljenja o ozbiljnim i životnim pitanjima, sem kroz neke rubrike, tipa „Među nama” i pisma čitalaca. Društvene mreže na mobilnim i internet sistemima svakako su novi fenomen i šansa, ali su se oni koji su se postarali za pomenute tabloide i tu postavili uspešno, imaju svoje botove, tu su im šape i razvijaju manipulaciju u svoju korist.
Ne mislim da treba zagovarati samoupravni ili korporativni sistem, koji je kod nas postojao u vreme titoizma i socijalizma i koji je imao dosta velikih mana, jer je, iako teoretski i zakonski dobro postavljen, i on bio pod velikim uticajem jedne partije, koja je imala monopol. Sada je to ona najveća ili koalicija. Sve se svodi skoro na isto, samo na drugi način i u drugo vreme.
Ali da treba razmisliti da neke oblike participacije zaposlenih i radnika u svojim ustanovama i fabrikama i učešća građana u kreiranju komunalne i državotvorne politike treba staviti na dnevni red i inaugurisati ih u skladu sa modernim vremenima – to mi izgleda jasno. To bi bio dobar put da se narodu, čija su svest i saznanja porasla u vreme elektronskih medija i savremenih komunikacija, otvori put uticaja na svoju sudbinu. Razmisliti koji bi to bili oblici: u vreme koje smo pomenuli sve zajednice – od mesnih, koje danas postoje i ne postoje – pa do opština, gradova, okruga i do visova države – imale su predstavnike svojih struktura, koji su mogli da iznesu zašto su građani i poljoprivrednici nezadovoljni, ili poštari, ili zaposleni u nekom geodetskom zavodu. I da iznesu svoje mišljenje o zakonskim predlozima i da komuniciraju sa živim, a ne otuđenim stranačkim predstavnicima o svojim željama, nezadovoljstvima i zadovoljstvima, zahtevima i svim drugim pitanjima koja ih muče.
Tada bi šetnje građana zaista mogle da budu, bar delimično, i sa cvetovima perunike, a ne samo sa velikim i oštro nastrojenim transparentima, parolama, testerama i vešalima.
Književnik i publicista
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista