Venecuela, kriza konfliktne multipolarnosti
(Фото Пиксабеј)
Da bi se razumela situacija u Venecueli, moraju se znati socijalne promene koje su se dogodile od dolaska na vlast Uga Čavesa 1999. godine. Pre toga, u Venecueli je bilo 80 odsto siromašnih stanovnika, koji su živeli u favelama, bez civilizovanih uslova za život. Više od pola stanovnika su Indiosi, koji nisu bili ni popisani kao građani i nisu imali nikakva građanska prava. Posle 1999. Indiose su „uveli” kao građane, omogućili im da služe vojsku i mnogi su danas napredovali kao oficiri do čina pukovnika. Ugo Čaves je 1999. nacionalizovao naftna bogatstva i 70 odsto budžeta koristi za subvencije, pre svega hrane, radi poboljšanja socijalnog statusa stanovnika. Tu politiku nastavio je i Nikolas Maduro, pa je od 2013. godine o trošku države izgrađeno više od 1.500.000 kuća, koje su besplatno podeljene narodu. Karakas je za 20 godina od grada favela pretvoren u moderan megapolis. Samo prošle godine popravljeno je 335.000 stambenih zgrada o trošku države, radi poboljšanja uslova stanovanja. Treba istaći da je nacionalizovano oko 20 odsto ekonomije, dok je ostatak u privatnom biznisu. Ovakva socijalna politika dovela je do unutrašnje stabilnosti režima „diktatora” Nikolasa Madura, pa je zato bio spreman da, sem regularne vojske, naoruža i narod sa dva miliona komada oružja. U modernizaciju naftne privrede Venecuele Kina je uložila oko 80 milijardi dolara i Rusija oko 40 milijardi, pa te države, radi zaštite svojih interesa, pružaju Venecueli diplomatsku i vojnu podršku.
Nigde se ne navodi da se u Venecueli bolje živi nego u Kolumbiji, Gvatemali i Hondurasu. U Venecueli ima oko šest miliona kolumbijskih ekonomskih i političkih izbeglica, koje ne žele da se vrate u svoju zemlju. To je razlog što su susedne zemlje odbile predlog SAD da vojnim sredstvima sruše „nedemokratski” režim Nikolasa Madura. Unutrašnji konflikt koji je izazvan spolja i koji je duboko podelio društvo, prelio se i preko granice, uz učešće SAD, Rusije i Kine, pa je dobio geopolitičku dimenziju sa izrazitim karakteristikama prve krize konfliktne multipolarnosti. Ishod ove krize biće verovatno model rešavanja budućih kriza u multipolarnom svetu.
Mitar Radonjić,
Novi Sad